Ljetni snjegovi Grenlanda

22.12., prvog dana novog ciklusa izvjesnog mezoameričkog kaledara, došao je na svjetlost dana novi mini-album. Ovo mi je prvi put da sviram gloknšpil.

Ovdje: kliketi klik.

Znači, odlučili ste biti klavijaturist u rock bendu

Iskreno vam želim svu sreću. Trebat će vam. 

Ovdje ne govorim o jazz klavijaturistima ni o klasično obrazovanim ljudima...ovdje govorimo o prosječnom nekome tko je odlučio započeti svoj put prema karijeri u rock bendu...neafirmiranom, autorskom rock bendu (bendovima koji sviraju gaže i obrade je nešto lakše) bez obzira da li je u pitanju nekakav pop-rock, hard rock, punk, novi val, synth-pop, heavy metal, psihodelični rock ili neki od desetina modernih ili retro podžanrova.

Isto tako, ovaj tekst nije za već etablirana imena prisutna na estradi...ovo je za mlade (i one koji se osjećaju takvima) koji se vucaraju po raznoraznim "Ri-Rock" festivalima, kafićima i sumnjivim pozornicama. 

S obzirom da sam na glazbenim pozornicama nekih 20 godina, upozorit ću vas na neke stvari, da se ne nervirate unaprijed.Ili da se iznervirate.

1.) Naučite svirati. Naučite muzičku teoriju i harmoniju. Ne morate bit Rahmanjinov, ne morate biti ultra-brzi solist, ne znam kakav tehničar ili poznavatelj jazz harmonije. Ne morate čak ni znati razdvojiti lijevu i desnu ruku. Ali naučite osnovne akorde i intervale, kad bend bude svirao iz F#7 da to možete dostojno popratiti. Jednim tonom, ali ispravnim. Zato jer:

2.) Gitaristu može pasti na pamet da jednostavnu pjesmu od 3 akorda iz A transponira pol tona više, jer tako pjevaču/pjevačici odgovora. Sve što gitarist i basist moraju napraviti jest maknuti prst jedan prag dalje. Bubnjara boli đon. A vi, vi morate usvojiti čitavu novu grupu neobičnih prstohvata koji podrazumijevaju da kažiprstom hvatate prvo crnu tipku u kvintakordu.

3.) Tegliti klavijaturu svaki put na probu je vrlo nespretno. Bilo bi idealno kad biste ju mogli pustiti u garaži, a doma, za vježbu (ako vježbate) imate neku priručnu klavijaturu.

4.) Klavijaturisti imaju neke opasne moći. Jedna od tih moći je upliv na zvučnu sliku benda. Zbog klavijature, bend može zvučati abrazivnije, u duhu nekakvog indie-rocka, ali pritiskom na jedno dugme priča može postati ljigava poput Olivera Dragojevića 1988. Budite vrlo oprezni sa zvučnom slikom. Nije isto ako bend želi zvučati kao Deep Purple ili Duran Duran.

5.) Upoznajte svoj instrument. Upoznajte osnovnu arhitekturu klavijature, naučite što je oscilator, što filter, što znači ADSR a što LFO. Upoznavanje je bitno jer:

6.) Kao što rekoh, imate moć. Klavijaturom možete ubiti čovjeka. Uopće se ne šalim. Nije šala jer nije smiješno. Koliko god se rock gitaristi voljeli hvaliti "svirao sam tako glasno da je padala žbuka", ovo može imati neke ozbiljne posljedice. Na razglasu od 5 kilovata, ako namjestite rezonancu filtera da samooscilira i pritom spuštate frekvenciju od 20Khz prema 0 Hz možete ubiti čovjeka. Ozbiljno. Nije problem u tome da će vam ton-majstor jebati mater; niti da ćete skuriti opremu vrijednu 5000 eura, niti u tome da će popucati stakla ili padati žbuka. Možete ošteti sluh sebi i drugima, izazvati vibriranje očnih jabučica, grkljana i želuca; ubiti nekoga. Zaista. Upoznajte svoj instrument, i to prvo na slabijem razglasu.

7.) Kad smo već kod razglasa: to vam je sudbina. Na koncertima, gitaristi i basisiti imaju svoj monitoring u vidu 60-vatnog lampaškog pojačala. Bubnjar čuje sebe. Vi i pjevač/ica dijelite sudbinu da morate ići u razglas, ako dobijete neku monitoring-kutiju ispred sebe smatrajte se sretnim. Ionako ćete čuti samo gitaru i bubanj.

8.) Tome možete doskočiti ako nabaviti klavijaturno pojačalo, posebno pojačalo širokog opsega. Ako koristite gitarsko pojačalo, spržit ćete ga za mjesec dana. Ako koristite bas pojačalo, visoke frekvencije će biti donekle prigušene i "sudarat" ćete se s basisitom u frekvencijama.

9.) Kad već rekoh "upoznajte svoj instrument" postoji još jedan razlog za to: svi drugi instrumenti se mogu po volji, intuitivno i bez muke stišati, postati odsječni ili prigušeni. Klavijaturist može "prorijediti" svoje sviranje, ali to je to osim ako nemate pri rucu brzu opciju (potenciometar) za skraćivanje trajanja tona, expression pedalu ili umješnost u korištenju dinamičkih tipki. Priznajmo jednu istinu: klavijatura je puno primitivniji interfejs za komuniciranje s ljudima od žičanih i udaračkih instrumenata.

10.) Upoznajte povijest i razvoj svog instrumenta. Tek poslije ćete shvatiti zašto je to bitno. Gitarist zna da Gibsona treba zavoditi a Fendera silovati; zna razliku između Stratocastera i Telecastera, a tu razliku zna i čovjek u publici ako mu je mio rock 'n' roll. To što svirate Korg 01/W ili Roland XV ne znači ništa, a trebalo bi. Upoznajte barem epohe razvoja klavijatura, neke osnovne predstavnike i način na koji su utjecali na razvoj zvučne slike pop-muzike.

Nabrojao sam deset točaka, sad ću nabrojati neke stvari koje sam trebao spomenuti prve:

11.) Saznajte, što je preciznije moguće, što hoćete, što nećete, kakav vam instrument treba, i koliko njih: ono što vam u rock bendu treba, to je vrijedna mazga koja trpi transport. Raščistite sa sobom koji žanr ćete više-manje svirati u bendu: klavijatura koju sanjate za vlastiti elektronski solo album ne mora biti pogodna i za bend. Zapravo, sigurno nije.

12.) Odlučite se želite li digitalno ili analogno, veliko ili malo, novo ili staro, skupo ili jeftino. Zavisi i od toga da li ste u bendu "tapiserija", ili "melodičar" ili naprosto stvarate šumove i efekte. Ili sve pomalo.

13.) Također, dobro razmislite da li želite da je vaša mašina u stanju vrtiti "loopove" i sekvence - to stvara svu silu problema sa sinkronizacijom kad je bend u pitanju. Želite li biti DJ ili rock glazbenik? 

14.) Razmislite da li želite koristiti kompjuter na pozornici - desktop kompjuter sa 16-inčnim monitorom ne dolazi u obzir jer izgleda smiješno, a i razletit će vam se na sve strane kad drugi članovi benda grunu i počnu skakati na pozornici. Druga varijanta je laptop - njega koristite samo ako je zaista pouzdan, ne smrzava se, ne radi probleme s protokolima i softverom. Znači nikad. Poanta je: 

15.) Treba vam pravi instrument. Komad namještaja. Ako već i korisitite laptop sa fancy logotipom jabuke, potrudite da se vidi da stišćete tipke. Jer svirate u rock bendu, i NITKO neće cijeniti vaše kliktanje mišem, koliko god vi sekvenci programirali i slojeva zvuka brižljivo složili. Bubnjar vas ionako mrzi zbog toga jer ON mora pratiti tempo elektronske sekvence umjesto da ostatak benda prati njega.

16.) Što nas vraća na "prave" klavijature. Jedna je OK, dvije su maksimum, imati tri ili više klavijatura na pozornici u današnje doba je naprosto pretenciozno. Uostalom, stalak za jednu klavijaturu košta 100 kuna, stalak za 3 je čelična konstrukcija koja košta mjesečnu plaću.

 

Gornja granica pretencioznosti.

17.) Kad smo već kod kod stalaka, imajte najmanje jedan, a s obzirom da ste čovjek kojem se može desiti da neke stvari zaboravi, i s obzirom da se stalak može rasklimati, računajte na to da ćete dobar dio svoje karijere svirati na improviziranim pisaćim stolovima, stolicama, daskama za peglanje...ali najčešće kašetama za pivo.

18.) Veliko pitanje je - staro ili novo? Digitalno ili analogno? Stare klavijature imaju svoj šarm. Nije kao kod gitare: želite zvuk kakav je "nekad" bio, naprosto uzmete gitaru i lampaško pojačalo. Ovdje vam treba stara klavijatura - ili moderna klavijatura koja vjerodostojno radi posao, ali u tom slučaju morate znati koje moderne klavijature rade taj posao kako valja. Drugo, analogne klavijature će se resetirati ili zajodlati ako u prostoriji padne napon - a to će se desiti uz sva ta pojačala na koncertu, jer nemate dovoljno priključaka. Ako imate digitalnu klavijaturu, one će se resetirati i konfugirati nazad točno na onom mjestu gdje ste memorirali parametre - ali im, kao kompjuteru, treba vremena da podignu sustav, ponekad i čitavu minutu. Pa se vi ispričavajte publici.

19.) Još jedna stvar: uvijek imajte nekakvu rezervu: jeftinu klavijaturu, bilo što, samo da može napraviti "bip" ukoliko vam glavna zvijezda otkaže poslušnost. Ili nabavite ksilofon i imajte ga pored sebe, njemu elektronika neće pomrsiti račune.

20.) Vi ćete kod kuće provesti sate uživajući u jednom jedinom tonu i njegovim slojevima, mrmorenjima, interakcijama i pulsevima. I koliko god se trudili i napravili nevjerojatno kompleksan zvuk sa 16 slojeva klavira i violina i osipajućim zvončićima i šumom vjetra i zovom sirena, onog trenutka kad grunu gitara i bubanj ništa se od toga neće čuti, svejedno je da li svirate električne orgulje ili stari Nokijin mobitel; smatrajte se sretnima ako čujete nekakav "biiip" iz razglasa.

21.) Kad smo već kod toga, koliko zvukova može proizvesti vaša klavijatura? Pedeset, sto, milijun? Ne. Odgovor je: pet zvukova. Jer kad ste na probi i svi oko vas dižu buku, ti zvukovi su:

a) nekakav osrednji klavir,

b) nekakve osrednje orgulje,

c) nekakva upotrebljiva synth podloga, možda violine, možda duhači,

d) synth zvuk koji vam se sviđa (1),

e) synth zvuk koji vam se sviđa (2).

22.) Umalo da zaboravim: IMAJTE uvijek uza sebe produžni kabel za struju.

Slijedi nekoliko stvari koje se odnose na vaše kolege iz benda:

23.) Ako sam klavijaturist nije autor pjesme, obično će autor uletiti sa nečime u stilu "zamislio sam da klavijatura zvuči tako i tako". Hej. Ja ne govorim basistu da prijeđe na kontrabas ili trombon. Moj zvuk je moj; postoji granica kompromisa do koje mogu ići, ali nakon toga, odjebite.

24.) Isto tako, kad se radi nova pjesma, možda mi je dosadio isti zvuk klavira, i treba mi vremena da pronađem novi zvuk za koji mislim da će odgovarati. Imajte strpljenja s nestrpljenjem ostatka benda.

25.) Često će vam se desiti da autor/voditelj benda kaže "bilo bi dobro da ovu dionicu svira klavijatura umjesto gitare", eda bi gitarist mogao svirati nešto drugo ili solirati preko toga. Objasnite, vrlo strpljivo, da vrtiti tri akorda na gitari dok cijelo vrijeme zvoni prazna E žica ne zvuči jednako dobro na klavijaturi. Treba tražiti druga rješenja.

To je to. Ostalo je još nekoliko stvari vezanih uz klavijature i klavijaturiste, a one su sociološke:

23.) Iz nekog razloga, ljude vole čačkati po tuđim klavijaturama, čak i dok svirate. Nitko neće iz čista mira uzeti tuđu gitaru u ruke, ili za vrijeme pauze sjesti za bubanj. Ali klavijature su druga priča; nova košta oko dvadeset tisuća kuna, zašto ne bi svaka pijana budala iz publike malo svirala na njoj? Imate puno pravo zaustaviti koncert usred pjesme i tražiti da se dotični seronja ukloni.

24.) Po meni, klavijature se strahovito ekspresivan i seksi instrument. Koliko god bend ne-bio Motorhead nego intelektualno-emocionalan, uvijek se rock instrumentarij svodi na falusoidni komad drveta. U 70-ima su klavijature imale muda; s pojavom punka i novog vala su dobile na konciznosti izričaja ali su postale štreberski instrument; na klavijaturistima novih generacija je da ponovo razbiju tu predrasudu. A klavijature mogu zvukovno vrištati, orgazmično dahtati, pokriti zvučnu sliku onako kako nijedan instrument ne može. To ne znači da morate biti Keith Emerson ili  Jon Lord pa rušiti klavijature o pod ili ih polijevati benzinom i paliti; ali svakako se može poraditi na njihovoj vizualnoj atraktivnosti. Klavijaturisti su statični i ne šeću po pozornici (a sačuvaj bože 80-ih godina i prijenosnih klavijatura); pomirite se s tim da ćete uvijek biti negdje u kutu, iza, i da ćete jednom rukom udariti o zid; međutim klavijaturisti mogu koristi neke moderne ekspresivne tehnike; moderne Rolandove mašine koriste video-projektore spojene MIDI kontrolerom na klavijature ili koriste V-beam, što znači da pomicanjem ruke prekidate lasersku zraku da bi modulirali neki zvukovni parametar. Tu je i vokoder, današnji Akai i Korg mini-synthovi nude tu vrlo ekspresivnu opciju za male novce.

25.) Sada imam osjećaj da bih mogao navesti još 25 točaka. Možda neki drugi put. Poanta je, rock 'n' roll zahtijeva dvije stvari: da su pjesme dobre, i da je publika zabavljena. Ja sam znao stavljati jedan kraj kabela u usta da bih modulirao zvuk (što je sasvim izvedivo ako ZNATE da se vrijednost parametra određene synth-komponente mjeri u niskim voltažama), i općenito bio puno ekspresivniji s malim, monofonim klavijaturama nego sa velikim radnim stanicama od 7 oktava. Neobičnost škatule koju svirate će privući ljude. Ekspresivnost također. Vaša iskrenost ponajviše. Ono što vam treba je interaktivnost, ekspresivnost koja se može postići pomakom ruke. NE ustručavajte se koristiti efekte, odjeke i distorzije. To je u stanju jedan mali lokalni bend gurnuti u sferu Pink Floyda. A uza sve to, ne pretjerujte. Između jednostavnog i kompliciranog, odlučite se za jednostavnost. Kompliciranje je isto okej, ali na svojem mjestu i u svoje vrijeme, i drugi muzičari vam moraju onda dati "prostora".

I kao bonus-savjet: čuvajte se savjeta raznih nadri-muzičara. Uključujući mene.

Ona riječka stvar

Znate li kako se grčki kaže "ona ženska stvar"?

Ne znam ni ja, ali znam da grčka riječ za grad Rijeku izgleda kao ona stvar.

Ριέκα



 Once seen it can't be unseen, rekli bi naši anglosaksonski prijatelji.

Zašto sam se naježio, tako daleko od Amerike

Photo: Olivier Douliery. No copyright infringement intended. Using under a fair use, solely

for non-commercial and educational purposes.

 

Da pojasnim zašto me je ova fotografija naježila.

Nisam pretjerano zainteresiran za američku politiku. Iako politika svjetske velesile više ili manje indirektno kroji i našu vlastitu sudbinu, situacija preko bare ostaje naizgled daleko od naše svakodnevice.

Pomalo sam zasićen pričom oko američkih predsjedničkih izbora (a mogu misliti kako je tek Amerikancima); naši mediji ovih dana te izbore detaljno prate, u svakom slučaju detaljnije nego prije deset i više godina. To me i ne čudi s obzirom da internet i digitalni mediji brišu granice.

Sa svojim skromnim poznavanjem američke politike ne mogu reći mnogo osim da mi je drago da je Obama pobijedio Romneya, iz razloga u koje sad neću ulaziti.

Međutim, ono što je preko ponora drugačijih kultura i sudbina ostavilo dojam na mene, to je upravo ova fotografija.

We have overcome je direktna parafraza naslova stare pjesme We Shall Overcome, američke protestne folk-pjesme šezdesetih. I dok se "protestni folk" obično spominje u kontekstu hippie-kontrakulture, potrebno je sagledati i jednu širu sliku: kontrakultura šezdesetih je jedan (i ne samo jedan) naivan i idealistički pokret koji je propao. Znali su što ne žele, ali nisu znali što žele.

Je li zaista tomu tako? Da citiram G.R.R. Martina: da se šezdesete nisu dogodile, pedesete bi trajale zauvijek.  Taj pokret ima jednu mnogo širu sliku u ljudskoj povijesti; od Sjedinjenih Država preko studentskih buntova u Europi (i zapadnoj i komunističkoj) pa do Vijetnama. Ovdje prestajemo gledati  na jedan lokalni fenomen, i hippie-pokret možemo uvrstiti u jednu globalnu masu ljudske težnje za pravdom i...ljudskošću.

We Shall Overcome je bila himna Afromeričkog pokreta za ljudska prava (uostalom, korijeni su joj u jednoj staroj pjesmi iz kanona crnačke duhovne glazbe), ali nadišla je svoj lokalni protestni specifikum na krilima općeljudskog pokreta. Ono što je specifično za nas, ovdje, je jedna Joan Baez koja je vjerojatno i najpoznatiji izvođač ove pjesme. Ista Joan Baez koja je ranih devedestih došla u jednu državicu u istočnoj Europi dok su padale granate, u trenutku dok ni žohari nisu htjeli ući u tu istu državicu, i izvela tu istu pjesmu na improviziranom mini-koncertu na Jelačićevom trgu u Zagrebu.

Ako stavimo naš cinizam sa strane, čak i ako promotrimo stvari iz jednog rakursa gdje nam pogled neće kvariti vlastita naivnost, ova fotografija, ova poruka - We have overcome - pruža nadu. Nadu da se razum i ljudskost još drže na nogama. Nadu da se može zaustaviti kotač koji jednu svjetsku demokraciju pretvara u antiutopiju hakslijevskog tipa (kao što je onomad SSSR išao putanjom orvelovskog tipa).

Jedna pjesma možda ne može promijeniti svijet na bolje, ali svijet promijenjen na bolje cijenit će dobru pjesmu.

 


(studeni 2012.)
 

Što će se desiti Rijeci kad se razina mora podigne?

Podizanje razine mora, zbog otapanja leda u polarnim predjelima je neminovno. Neću ići toliko daleko da prognoziram podizanja od 100 ili više metara, kao što predviđaju neke pesimističnije prognoze. Neću biti ni banalan i proreći dizanje od jednoga ili dva metra, što nas sigurno čeka za nekoliko desetaka godina. Zadržat ću se na cifri od 60 metara - neugodna ali moguća varijanta koja bi se mogla desiti za 100, 200 ili više godina. S druge strane, teško je prognozirati vremenski rok, jer današnjim tempom obale rastu za desetinku milimetra godišnje, no ne može se znati hoće li (i kada) taj rast prestati biti linearan.

Svi znamo za te priče: Manhattan nestaje pod ocenaskim plimama, Nizozemska je nadrljala. Ali hajde da vidimo što će se dešavati tu, lokalno - točnije, u Rijeci, na Kvarneru i u Istri.

Upalite reflektor, na pozornicu dolazi brojka od 60 metara.

(Ovdje zanemarujem promjene na terenu u budućnosti, ljudski napredak u budućnosti, izgradnju novih građevina i lukobrana, te eroziju. Ovo je scenario "dok pucneš prstima".)

Počnimo od centra Rijeke. Centra nema. Ni luke, ni Korza, ni Starog grada. Ni krovovi ne vire. Guvernerova palača je pod vodom, možda joj viri tek vrh. Obale zapljuskuju Tizianovu i Laginjinu ulicu na Belvederu, obala lagano zavija ispod Brajšine ulice i ulazi u zaljev kuda je nekad tekla Rječina. More je potopilo Školjić i napravilo zaljev sve do iza Hartere, Rječina se sada ulijeva u more ispod mosta od zaobilaznice, u predivnim slapovima.

Istočni krak zmijolikog zaljeva potapa Lujzijanu (ulicu Račkog); Bošket postaje predivna ulica na obali. Morska obala radi valiće uzduž Bulevarda koji gleda na Kvarner; taj narančasti otočić ispred je krov Sušačke gimnazije. Obala dalje zapljuskuje Kumičićevu i ulicu Drage Gervaisa cijelom dužinom; more je došlo tik iznad pruge. Zaboravite onaj parkić na Plumbumu koji s jedne strane gleda na Martinšćicu a s druge na Pećinske plaže; sad je Vulkanov neboder postao upravo fantastični vidikovac na rtu. WTC-ov neboder se također vidi, ali mu noge gacaju po plićaku. 

Uvala Martinšćica je veća; brodogradilište je potopljeno. Da nije pružnog nasipa, more bi se prelilo do Doma na Donjoj Vežici; ovako možete sjesti na rub pruge i umočiti prste u more. Ronioci pretražuju tunele i zaobilaznicu. Parking na Martinšćici (kod Viktora Lenca) je potopljen; more dodiruje gotovo vrhove kostrenskih litica, potapa Draški potok i dolazi u usjeklini gotovo do Drage, do autoceste između Vežice i Bakra.

Martinšćica je, dakle, potopljena, Kostrena je dvostruko manja. Zaboravite Žurkovo, plaže, šetnice i uvale. Snimke iz helikoptera pokazuje da je nova kostrenska obala prilično ujednačena, u ne-prestrmom padu borova šuma dolazi do obale. Glavani, Žuknica i Šoići će preživjeti, more je paraleno s glavnom cestom nešto malo iznad. Paveki su pod vodom, vide se neki krovovi.

Urinj je potopljen taman toliko da je staro selo sad na samoj obali, ali nema više industrije na vidiku. Doduše, za vrijeme oseke izroni poneka čudna cijev, a na sto metara od obale štrči impozantan cilindrični objekt.

Bakarski zaljev je više manje sličnog oblika jer je strm, ali grad Bakar je potopljen. Cesta uranja u more na mjestu gdje je južni željeznički prijelaz. S druge strane, more je tik ispod magistrale. S druge strane, Bakarac je potpuno potopljen, more poput klina dopire do ispod Križišća.

Kraljevica i Oštro ne postoje. Ostaje hrbat brda. Ulica Banj je na obali. Črišnjevo je preživjelo. Most se još vidi, ali mu se ne vide lukovi. Od Svetog Marka je ostao škoj. Most vodi dalje do rta čudnog otoka koji više nije Krk; Krk se raspao na dva segmenta. Gornji otok je ono što je ostalo od potpuno potopljene Pušće, pol Omišlja i Klimnog. Poput onih karikatura pustih otočića sa jednom palmom, tako je na ovome novonastalom otoku najimpozantniji objekt avionska pista. Zauzima cijelu širinu otoka.

Ono što je ostalo od glavnine Krka je udaljeno dva kilometra i započinje šumovitom obalom, koja je nekada bila šuma na brdu iznad Njivica. Malinska, Krk, Košljun, Punat - ništa od toga više ne postoji. Ali oblik je ostao više manje isti. Stjenovita, impozantna južna strana gledana s visoka je ostala gotovo ista. Čak je i Prvić na prvi pogled netaknut. No, pogled iz blizine otkriva da ne postoje ni Stara Baška ni Baška, samo kamena obala. Kod Baške je more ušlo duboko iza Jurandvora, klin je dubok  više od kilometra.

Vratimo se na kopno preko puta. Kod Novog Vinodolskog je nastao novi otočić od brda iznad grada. More radi veliki zaljev u Vinodolu sve do Bribira. Selce, Crikvenica, Dramalj i Jadranovo su plavetnilo. Ali kod Crikvenice, u procjepu između dva brda gdje je nekad bila Vinodolska ulica, more ulazi u Vinodol i preplavljuje dolinu ispod Grižana, Tribalj, i guta Tribaljsko jezero. Impozantne stijene iznad čine fascinantan novi krajolik. Da je razina mora bila samo nešto veća, spojilo bi se gore kod Križišća i dolje kod Vinodoskog, pretvarajući brdo iznad Crikvenice u prilično veliki otok.

 ***

Bili smo krenuli od centra Rijeke prema istoku, vratimo se sad tamo.  Dakle, kao što znamo, dobar dio Belvedera je pod vodom. Imamo i novu uvalu - zove se Potok. Omeđena je Prvomajskom ulicom. Banderovo postaje ljupko brdašce i rt s druge strane. Pedesetak metara dalje, uz pitoreskne kuće na obali, poput brodskog navoza iz mora izranja Vukovarska ulica na raskršću za Turnić. Morski valići se igraju na rubu Čandekove; nogometno igralište je daleko morsko dno, ali gornji dijelovi nebodera se i dalje vide. Morska crta potom napušta Čandekovu i ide nešto niže. "Crvene" i "Plave" zgrade imaju plažu ispred kuće. Iz mora vire krošnje. 

Još malo naprijed i još jedan navoz; ovaj put je riječ o pruzi koja je izronila kod Stepčićeve na donjem Zametu. Od Kantride su ostale samo gornje kuće. Dalje, prema Biviju, Costabelli i Preluku vidi se samo obronak strme šume koji uranja u more. Gornji krak Bivija, Ljubljanjska cesta izranja tek na pola puta. Nova morska crta prati staru istom putanjom, zavoj na Preluku gdje započinje Istra je vrlo sličan. Ali more dodiruje gornju cestu. 

Volosko je potopljeno, Opatija je potopljena, a nova opatijska obala može se odrediti kirurški precizno: to je Nova, odnosno gornja opatijska cesta. Istu sudbinu doživljavaju i Ičići, gdje je na suhom tek cesta za Poljanu što se diže uzbrdo. U Iki je nova uvala duboko do iza tvornice ribljih konzervi. Lovran je nadrljao: Školarovo, Rezine, umjesto toga samo valovi i glupi galebovi. Na obali su Zaheji i Cesta za Lovransku Dragu. 

Kod Medeveje imamo novi, predivan duboki zaljev. Kod Mošćeničke drage također, usjeklinu sa spektakularnim stijenama oko nje. 

Dalje je obala više-manje poznatog oblika, strma je i bez naselja. Brseč je preživio. Brestova nije.

Cres, taj žgoljavi Cres je ostao u jednom komadu, iako su sva mjesta uz obalu nastradala. Ali Lošinj se raspao, od njega su preostala dva otočića, jedan prilično strm i visok. Iz mora tu i tamo vire smiješni škoji i stijene: Grozd mrtvih Unija, dva-tri stabla na Silbi, hrid Oliba, zapjenjeno more preplavljuje što je preostalo od Premude. Na Ilovik stane stado ovaca. 

Zaokružili smo Cres, vratimo se na istarsku obalu.

Ulazimo u Plominski kanal; toliko je strm da se s vidikovca gotovo i ne vidi razlika. Ali na kraju kanala nema više plominske luke, zaljev se lijevkasto širi poput lepeze; ravnica je poplavljena, Vozilići su praktički na plaži. Još jedan industrijski dimnjak viri iz vode.

Idemo dalje uz obalu. Tek sad postaje zanimljivo.

Rabac i Koromačno su potopljeni. Vode Raškog zaljeva su narasle i ušle duboko stvarajući nevjerojatan fjord. Ravnica kod Most-Raše je sad zaljev, more dodiruje kamenolom, jedan krak fjorda ide duboko do Raše, gotovo do ispod Labina. Drugi krak fjorda je potopio u potpunosti korito rijeke vijuga deset kilometara na sjever i širi se. Napunio je Ćepićko polje poput kablića s vodom. Polje sad podsjeća na Boku Kotorsku; samo je na gornjem kraju umjesto Kotora Šušnjevica a na donjem kraju, tik na suženju u fjord, Podpićan. Znači Učka je s obje strane okružena morem; da je razina bila malo veća more bi se spojilo kod Vozilića i Labin bi bio na novome otoku.

Još južnije uz istarsku obalu, situacija je još katastrofalnija; najmanje 100 kvadratnih kilometara kopna više ne postoji. Medulin i Premantura više ne postoje. Vire dva-tri bijedna otočića. Jedan je Ližnjan, a drugi Šišan. 

Pula ne postoji. Na pučini je nekakav otočić s bunkerom. Šijanska šuma viri kao glavica iz vode. Valtura je na suhom. Novi južni rt Istre je avionska pista koja je malo na suhome, malo u plićaku, zavisno od plime. Dno je plitko i muljevito, biljke podsjećaju na močvaru. 

Galižana, Vodnjan i Mednjan su preživjeli iako su sada dvostruko bliže moru. Bale također. Fažana i Peroj su postali pogled na pučinu prema Italiji (koja je nastradala gadnije od svega što pišem ovdje).

Rovinj i Vrsar ne postoje; Rovinjsko selo je praktički na plaži. Limski kanal se produbljuje gotovo do starog Dvigrada.

Ravnice uz more od Vrsara preko Poreča do Červara nestaju.. Nova Vas i Žbandaj su nove turističke destinacije. Novigrad, Savudrija i Umag ne postoje, more potapa solane u Sloveniji, zauvijek brišući razloge graničnog spora. Slovenska obala je u rasulu i prepuna dubokih zaljeva.

Međutim, tamo kod Novigrada, odnosno Antenala, gdje se Mirna ulijevala u more, nastaje novi fjord na kojem bi pozavidjeli i Norvežani; ako uđete u taj zaljev ribarskom brodicom, sagnite glavu da ne udarite u vijadukt, i nastavite polako fjordom; proći ćete nekoliko nautičkih milja dok ne vidite mjesto na vrhu ne baš visokog brda koje se izdiže iz mora: Motovun. Ovdje se fjord širi i razdvaja u dva kraka; krenete li desno, doći ćete do zaljeva. Dno ispod vas je nekada bilo jezero Butoniga. Ako se vratite i nastavite drugim krakom, doći ćete u najjače i najperspektivnije istarsko ribarsko mjesto, Buzet.

Recenzija: Zoran Žmirić, "Blockbuster"

Mentalna opaska autoru knjige: Žmiriću, odi malo u kurac.

Zato jer mi je pun gorenavedeni organ priča o ratu na-ovim-prostorima, jer mi je dosta domaće politike i politizacije, zato jer se ta priča prostituira i razvlači u svim pravcima poput žvakaće gume koju razvlači divovska lignja.

Kurac, kapa i kufer su mi prepuni Domovinskoga rata, hrvatstva, srpstva, Bosne, politike i koječega. K., k. i k. su mi prepuni filmova o istima. Raspravljanja o istima. Dokumentaraca o istima. Romana o istima. Pa čak i dobrih romana o istima. Dosta s tim.

Zaustavit ću sa na ovome "dobrih romana", jer Žmirićev Blockbuster to i jest. I nije ova tirada zbog toga, nego zato jer me je Žmirić zajebao.

Jer, od srca sam htio da mi Blockbuster ide na živce, ali to nije roman o ratu u Hrvatskoj, o ratu "na Balkanu" niti išta slično. To je naprosto ratni roman. Može se dešavati i u Kazahstanu.

A dobre ratne priče volim. Volim ratne filmove, od "Orlovog gnijezda" do "Vojnika Ryana"; volim ratne romane (još me čeka mamutsko Wolkovo čeveroknjižje "Vjetrova rata/Rata i sjećanja" da ga progutam), volim i nebeletrističke analitičke publikacije; izvrsna Mihovilovićeva "Stravični poligon -- Indokina" me je čak inspirirala za ultra-kratku crticu koju možete pročitati ovdje.

U romanu su samo generička imena likova hrvatska; ne spominje se nijedna država, nijedan grad, nijedan etnički pridjev (osim "britanskog" u kontekstu novinara-posjetitelja).

Roman ćemo svakako vizualizirati na način koji nam je poznat - prosječan hrvatski čitatelj lako može zamisliti nekakvo ratište u, npr. Lici, devedesetprve, ali na alegorijskom nivou (budimo fer: na svakom nivou osim onoga što ga tuzemni čitatelj stvara u glavi) priča je bezprostorna i bezvremena. Dosta s time. Spomenuo sam da je roman dobar, moram pojasniti.  

Rekoh već da volim ratne priče. Nije, naravno, sam žanr ono što se voli već količina dobrih djela unutar istoga. 

Na nivou radnje i psihološkog vrtuljka likova, Blockbuster je bolno uvjerljiv. Iako ovo jest djelo fikcije, nema sumnje u autentičnost autorovog životnog iskustva. Iako nisam dovoljno hrabar sa sigurnošću uprijeti prstom u stranicu i reći da li je određena scena plod piščeve mašte ili iskustva (iako često oboje, slutim), jedan autor bez baš-takvog iskustva ne bi mogao s baš-takvom oštricom rezati kroz svakodnevna žongliranja ratnog života i takvu neposrednost mentalnih preslika, taman bio ne znam kakav majstor od pera. Ponekad gotovo da se osjeti u teksturi samoga teksta da je scena dio intimnije autorove životne priče -- a to tvrdim zato jer su me pri čitanju okupali reflektori istih boja kao i dok sam čitao, primjerice, jednog Orwella i njegova iskustva na katalonskom frontu, u njegovoj vječitoj borbi za razotkrivanje istine koju bi ratni roj ili politička mašinerija htjele izbrisati ili izmijeniti. No, borba za istinom kod Žmirića nije faktografska već oslikava ozračja i turbulencije ljudskog ludila, strahova, frustracija i nadanja.

Okej, ova zadnja rečenica je zaista ofucana i ne govori ništa - probat ću neposrednije: ljudski mozak u magnovenju ratnog pandemonija i dalje promišlja, sintetizira i dovodi zaključke; zaključke koji se ne bi desili u ljudskom mozgu da nije bio izložen vrlo specifičnom iskustvu. Vrijednost Žmirićeva romana je u tome da je uspješno prenio tu epifaniju na papir -- jer reći da je "opisao ljudske osjećaje" ili "pokazao svu besmislenost rata" ne govori dovoljno. 

Kad rekoh da mogu gotovo napipati neke dijelove romana gdje se osjeti autorovo iskustvo, to ne znači da je sam tekst neujednačen; roman je lako čitljiv i može se pročitati u jednom zalogaju (velim "lako" u tehničkom smislu; više mi se puta desilo tijekom čitanja da pomislim a u kurac, neće valjda); može ga se pratiti gotovo filmski.

Filmske reference u romanu (da se i ja ulovim na tu udicu) su česte ali ne i pretjerane; na sreću, one nisu deskriptivna štaka za prozno tijelo već gorivo u opisu apsurdnosti situacije i bitan element ranjive ljudskosti u monstruoznoj mašineriji. Umjesto filma, mogla je poslužiti i bilo kakva druga referenca pop-kulture (kao što se i vojevanje moglo događati bilo gdje gdje postoje ljudska bića). Iako je naslov bitan -- njegova je višeznačnost začin u tekstu koji se višestruko opravdava.

Prevedeno na zdravrazumski jezik: zamislite da ste u ratu (nije bitno pod kakvim imaginarnim okolnostima, da li u vlastitoj zemlji ili negdje u Somaliji), bitka je u tijeku, nađete se oči u oči s neprijateljskim vojnikom, i iz nekog razloga (ispala mu je puška, zapetljao se ili što već) vi imate priliku pucati u njega. U tom trenutku primijetite da ispod vojničke košulje nosi majicu na Pink Floyde. Da li biste pucali? Oklijevali? Razmislili? Razmišljali poslije?

(Ovdje, svakako, polazim od pretpostavke da čitatelji ovog teksta imaju glazbenog ukusa.)

Ako vas navedena scena intrigira ili barem malo potiče na razmišljanje, ili ste ikad razmišljali o nečemu sličnom, ili se nedajbože našli u takvoj situaciji, Blockbuster će vam biti riznica. Iako vrlo gorka. (Da se razumijemo, gornja scena je moje besramno banaliziranje.)

Nije baš istina da Žmirićev Blockbuster kritizira rat, kako to tvrde mnogi kritičari. Žmirić je prelukav (ili preumoran) za to. Rat sam sebe kritizira time što je dobro opisan.

Nakon čitanja ovog romana, možda mogu nešto bolje razumijeti ljude koji imaju ratnog iskustva - ja koji sam bio u vojsci, ali na vlastitu sreću, ne i u ratu.

Samo, nisam siguran da li da Žmiriću na tome zahvalim ili da ga ponovo pošaljem u kurac.

(rujan 2012.)

Interpolacija. Jabuke.

  Jela je jabuku tog ponedjeljka. Proždirala. Sok i slina su joj se slijevali po licu. Suze su se miješale sa sokom svaki puta kad bi se zakašljala i gotovo ugušila odgriskom; nije dala tijelu da se grči, naprosto bi hropnula i proždirala dalje. Zvuci razvaljenih polutki voćaka su praskali pod zubima, kora su uvlačila u zube. Jednu još nije završila, u ruci bi imala drugu. A ogromna zdjela je čekala na stolu, sve praznija.

Na trenutak je pomislio da je gotovo seksi, podsjećala je na Pucha koji orgijastički jede grožđe bez da trga bobe; hvatajući zubima čitav grozd. No, zbog svih hrskavih zvukova i sline koja je kapala, erotizam je brzo prešao u opscenost. Kao da žena koja se oblizuje ima gujin rascijepljeni jezik. A nije ni bio Ivanjdan, ni noć, ni san.

Napol sažvakani trokutasti komadić joj je ispao iz usta. Nadoknadila je to enfiladom novih zalogaja.

Lijepo mu je rekla jučer. Sutra ću jesti jabuke. Sutra ću užasno željeti jesti jabuke. Hvata me želja i do sutra će postati neizdrživa. Budi uz mene ili me pusti samu; kako hoćeš. Samo me nemoj ometati u tome.

Zdjela se brzo praznila, ali pored sofe je stajala hrpa vreća koje se kupuju od Ličana, direktno iz kamiona. Dobili su popust na količinu. Delišesi, jonatanke i brašnaste kiseljače su nestajale pod zubima. Savršene, orošene, one kvrgave s točkicama, one prezrele na putu ka truleži. Nestajale su. Neke je jela do peteljke; neke bi glodala dok se ogrizak na sredini ne bi prelomio. Stopala su joj već bila ljepljiva i prekrivena komadićima voćki, zalogaja i peteljki; stolić je izgledao poput voćarne nakon eksplozije.

U dnevnom boravku je vladao strašan nered. Trebat će to ne samo očistiti, već i oprati. Sve je ljepljivo. Otišao je u kupaonicu po metlu. Tad je promisilio, pa napunio vjedro vodom i uzeo krpu.

Povraćala je nekoliko puta. Zastala bi na trenutak, izbacila žitku masu i žvakala dalje. 

Razmišljao što bi se dogodilo da joj uvali krušku ili kivi u zdjelu. Neće to učiniti. On poštuje njezine hirove. Ljetos mu je rekla da će levitirati iznad sofe; tad se još igrao njezinim tijelom i stavljao na njega teške knjižurine. Ona je levitirala i dalje, blago zaljuljana kao da je netko potegnuo balon.

Zanemario je metlu i krpu. Do srijede su i on i ona bili napola zatrpani ogriscima jabuka. Gledao ju je očima punim ljubavi ne obazirući se na roj mrava koji je plazio po njima privučen hranom.

(rujan 2012.)

Zgoda, 8. kolovoz 2012.

Nisam ništa objavio na blogu već neko vrijeme. A i ono što sam napisao nisam stavio na blog jer to planiram poslati na natječajčić-dva. 

Da mi baš blog potpuno ne zamre, evo jedne zgode, današnje.

Napravio sam dva-tri koraka na putu iz kuhinje za dnevni boravak, zamišljen. I sijevne mi spoznaja, kao kad brzo okrenete glavu i shvatite da ste krajičkom oka nešto pročitali ili uočili.

Nisi sam u stanu. Netko je tu.

Duhovi?

Vidio sam nekakvo lice. Lice mlade žene.

To je naprosto tvoja refleksija. Tvoje lice na staklenoj površini. Na ekranu, prozoru ili boci vina.

Okrenuo sam se prema boci crnog vina. I pogledao u staklo da uočim iskrivljeno lice.

I vidio sam lice u odsjaju, ali lice nije bilo moje. Lice mlade žene s djetetom. Ne vjerujem, trepnem, pogledam ponovo, osjetim led u sebi.

Trebalo mi je deset sekundi da shvatim. Ali tih deset sekundi je trajalo minutu. 

Uh. Mislim da je vrijeme da se to vino popije.

Od djece do mladih: riznica naše (baš naše) kontrakulture (mali ljetni esej)

Cavalino, cavalino, qui xe reste...QUA?

Cavalino se jednim l, po fjumanski, molit ću lijepo.

Mlatili smo tako jedni drugima po leđima, određujući tko će biti lopov a tko policajac. Imali smo zidove naših soba ukrašene posterima Duran Durana i Eurythmicsa, imali smo fudbalerske repove i tenisice kričavih boja. Svatko od nas u razredu, bez obzira odakle je došao, bez obzira na nacionalnu pripadnost (kao da smo išta znali o tome onda) znao je taj magični tekst, čak i ako nije znao što te riječi znače, taj ritual potreban da bi igra dobila zamah.

Neke usmene predaje najbolje preživljavaju u dječjoj igri. Bez obzira koliko stanovnika Rijeke danas ne zna talijanski osim onog Forza Fiume, bez obzira na to koliko je bila (i ostala) stanjena zajednica talijana u Rijeci, svi smo znali tekst.

Jedna generacija, zapravo, gotovo dvije –  je prešutila zvuk dječjeg igrališta: ratna i poslijeratna generacija koja je napravila desetogodišnju pauzu. Pa ipak, iako se vrijeme promijenilo, iako je u živote uplivao Internet, došao je dan kad sam s ulice ponovo čuo psepzepsdepšeSTO! sjeko-reko!  tko se nije skrio magarac je bio, ja idem! Samo je nedostajala titova točka. Otkud im to, ako jedna generacija djece na igralištu nije prenijela drugoj? Možda im je pokazao neki dobrohotni roditelj.

Gotovo istovremeno, počeo sam viđati pločnike išarene kredom za školice, jedan, dva, tričetiri...i na kraju nebo. Isto sam vidio na pločnicima Dublina, osim što je nebo pisalo na engleskom. Igra se od Pittsburgha do Vladivostoka, ustanovio sam kasnije.

Dječja usmena predaja je jaka stvar. Prostorno i vremenski. Sjetio sam se i janjine, gdje preskačete prijateljeva leđa, izvikujući janjine, kupusa i slanine, ovako se budale jaše, ovako se tijesto mjesi i slično, točno određenim redom.

To mi je zapravo palo napamet jer ovih dana vidjeh najavu za izvedbu „Pokojnika“ doajena srpske komediografije Branislava Nušića, u izvedbi teatra Ulysses. I namah sam se sjetio Nušićeve Autobigrafije u kojoj opisuje svoje djetinjstvo u obrenovićevskoj Srbiji, kako je s prijateljima igrao mete, robova i jenidžajes, igre koje su, veli Nušić, na ovim prostorima ostale nakon Turaka. Dok bi preskakali u igri jedno drugo, uzvikivali bi ušur, topidušur, bija, baja, buf ! Besmislica? Bija, baja, buf  je poslije našlo put do dječjim brojalica. Tko zna koliko dugu i bogatu povijest ima savarakatini ?

Prvi puta sam postao svjestan kompleksnosti dječjih igara još poodavno. Imao sam jedanaest godina, a Vedrana, kćer ondašnje djevojke mog oca, imala je sedam. U njezinoj sobici, pokazala mi je sve pokrete u igri koju zovu lastik, lastiš ili kako već. (Pokazali smo jedno drugome još štošta, ali u ovo osjetljivo doba neću o tome.)

„Ovo je riječki“, govorila je spretno preskačući lastiku, „a ovo je zagrebački.“ Pokazala mi je još neke varijacije, sjećam se da je među njima bila i tršćanska.

Taj mikrokosmos dječje igre je ogroman, i uopće nije mikrokosmos. Sociolozi, zaslužili iste jednu dobru glavobolju.

Djeca. Ali što je sa svijetom onih kojih nisu ni djeca ni odrasli, koji se usuđuju, koji žele mijenjati svijet i još štošta? Što oni „nude“ u ovoj maloj uspavanoj regiji?

Kontrakultura mladih nije nikakva novost. Hipiji, pankeri, metalci. U ovome stoljeću, emo klinci ili hipsteri. Raspoznaju se po stavovima koje imaju, po glazbi koju slušaju, po odjeći koju nose.

Usput budi rečeno, i prezrela voćka koju činim ja, a koja bježi od potpune odraslosti ima svoju kategoriju – tome me je naučio mladi kolega s posla. Radili smo tako u laboratoriju, kad odjednom, potpuno neočekivano za Hrvatski Radio, začu se Balaševićev Slow Motion.

Ana Š. i ja smo naglas otpjevali svaku riječ i svaku notu, blesavo se smješkajući u nostalgičnom blaženstvu. „Ha! Pogledaj ih!“, smijao se mladi kolega F., tek izišao iz srednje škole, „Tridesetogodišnjaci!“

Tridesetogodišnjaci. Počašćen sam, dragi F. Pravo malo otkrivenje iz usta nekoga tko sluša Thompsona  i cajke. Ta kategorija nije postojala dok sam bio klinac. Ili si odrastao, ili nisi.

Ali, skrenuo sam s teme. Što mladi nude danas, što je njihova riznica?

Ne mislim na dečke koje voze skejt. Ne mislim na sprejanje grafita. Ne mislim na moje vršnjake koji su prostrli kartone na ulici i plesali breakdance. Mladi Afroamerikanci New Yorka su se okupili na ulici i započeli dvoboj uličnom poezijom. Bacali su rime repajući. Ali što je autentično naše, kontrakulturalno, specifično, nešto čime se odrasli ne bave?

Ne mislim ni na slušanje narodnjaka. To jest fenomen mladih nove genracije, ali je uvjetovan mnogo većim faktorima – politikom i industrijom. Što je došlo direktno s ceste, neopterećeno svjetskim trendovima?

Odgovora vjerojatno ima mnogo. Ali jedan koji mi je došao pred oči je izniknuo s ljetnim vrućinama. S plažom.

Skakali smo u more. Kako je tko umio. Tko nije znao, skakao bi štreberski, na noge, sa začepljenim nosnicama. Tko bi bio pobornik atletskih pravila, skakao bi ispravno, ispruženih ruku i tijela, prijelome i salto.

Klinci skaču i danas. Ako skaču ispred djevojaka, čine to hrabrije. Skaču hrvatski freestyle – to ne bi prošlo ni pred jednim olimpijskim odborom, ali stil je tu. Skaču pance, bombe i lastavice. Regije imaju svoje stilove. Vjerujem da to nije ekskluzivno hrvatski fenomen – klinci skaču i u Vojvodini, u rijeke i bazene. Jednako srčano, ali stil je drugačiji.

Različite grupe su imale različite stilove. Cigani su skakali srčano i kočoperno. Bosanci su skakali „japanski“, imitirajući poteze borilačkih vještina.

Slijedeći put kad skočite, skočite torpedo visoko u zrak, izvijte tijelo kao da ste u diskoteci, ulovite jednom rukom vrat, drugom potkoljenicu tik iznad rista, napravite paždroć, zgrčite ruke i noge prema dolje, u križ, trenutak prije nego dodirnete površinu i dočekajte se na mačku.

Eto vam tradicije i kulture. New York, here we come.





(srpanj 2012.)

Saloth Sar

Nisam zadovoljan tvojom piramidom; lubanja na vrhu je krezuba. No, vidim da tvoja nije.

(lipanj 2011.) 

Statua od klasja (I. slika)

šuti klasje i nevoljko miluje lice koje se u to isto klasje može isplesti rukom majstora koji obožava i snopom savija joj kuteve željenih obrva i u božanskoj replici lijepog lica esencija je vlakno trave a bijela ramena što nose joj kosu bijelja su i od žitnice koja ljudskom rukom pada i povija kud njezini pregibi klize

smrknutih očiju drhti jer od snopovlja uobličava grudi a zrno najhranjivije bit će epicentar u paru

još niže tijelo gubi detalje jer cijelu haljinu činit će probrano snoplje duže od močvare a jače od rude kola

popravljao je njenu figuru danima i utrošio hektar života

 

(veljača 2012.)

Rina, u biranom društvu

Rinu upoznajte ovdje.

Ja sam imao susret s Rinom, a Ivor s gospodinom P. Taj susret neću opisivati, ali bio je bučan, onoliko koliko može biti bučan sanduk kad tresne.

Ali Milan je imao nesreću da prošeće grobljem u sezoni riječkih pljuskova. Pljuskovi čine poplave, a poplave čine plutanja drveta i tkiva. Nije bio pričljiv, ali mi je rekao sve što sam htio čuti.

„Nema...ništa nema. Nema nos!“

„Misliš...“

„...ali ima odijelo i kravatu.“

(srpanj 2012.)