Talitha (ulomak)



I. slika


Dođe mi da raširim ruke i zavrtim se poput čigre, išamaram sva lica na ovom prijemu, serijski. Idu mi na živce svi oni kojima sam pljuvačnica svaki put kad u bezvrijednim dijalozima okrznu plozivne konsonante, i bez toga uočavam njihov vonj. Kao da vidim: lickaju se kući pred starinskim ogledalom, sav stari namještaj škripi.
*
Dođe mi da potrgam sve slike sa zidova ove izložbe i spalim ih na lomači, trenutak gnjeva zamjenjujem stidom usred artističke izjave jer mi upaljač ne radi, a ne mogu se osloniti na dušmanina za pomoć, čak ni ako je taj dušmanin benigna bubuljičava buba s benkicom i naočalama kritičarskih okvira.
*
Potom bih zgrabio vitku djevojku u kutu te izložbe onu čije oči su mikroskopom uvećani kristali snijega obojani u boju čije ime se ne izgovara već sam pogled na nju nudi kao asocijaciju najherbalnije spomenare.
*
Grubo bih ju ulovio za ruku i urlao na nju pa ako ne možeš razumjeti moje riječi daj shvati moj bijes i vidjet ćeš moju iskrenost, upozorenje: mažu te, farbaju, to je memljivo, to je premazano svim obmanama, to je umjetnost jedino u majstorstvu egoizma autora da zavara samog sebe. Poželim izaći van i disati eksterijere nezagađene terpentinom primorskih slikara tanjih od najtanjih kistova koje nisu u stanju koristiti da bi dočarali one sitne grančice u krošnji.
*
Već vidim sebe kako vučem djevojku s očima kristalografije za ruku; nepripremljen sam ali smislit ću već nešto; evo, već znam; idemo u moj auto, obići ćemo sve šume gradskog zaleđa u blago sinusoidalnoj putanji, zaustavit ćemo se na najluđem vidikovcu gdje ni noći kenozoika nisu uspjele skriti veličanstvenost sedimentnih formacija; ovo su fosili u vapnencu; svuda su oko tebe ako malo pogledaš.
*
A kad moji monolozi u kristalookoj probude smirenost riječi će prijeći u najtiši mrmor, šum,
isti onaj ton čiju amplitudu smo iscrtali u vožnji autom kroz šumu. Htio bih ju potom svući jednim prstom jer je omotana poput mumije; a oko mog prsta će biti umotana drevna platnena knjiga, udžbenik etrurskih izraza; aska eleivana biti će prislonjena na njene usne; sjetit će se svih napjeva njenih predaka i svih običaja inicijacije.
*
Tad će kristali prijeći u moje oči i postat ću njezin učenik.







 II. slika




A ona veli, ne, ne još, bit ćeš sapet od spoznaje i sit od sidrenja u uvale uvelih tajni. Podijelimo ovu bocu, učinit ćemo da je nektar koji se širi krvožiljem poput rodoslovlja.
*
Popuštam zbog trpkosti koja predočava tek iskorak u stranu mojih lenti vremena; bio si, veli, i tu negdje, postrance, svejednako si dodirivao stijenke.
*
Unaprijed smišljam staze za naše nemušte koračnice, pitam se koliko težak instrument ona nosi i da li joj je teško remenje. Kao da sluti moje pitanje, kristalooka pali radio, crpeći akumulatore svemirskih antena pune se menzure našeg već pripremljenog scenarija. Imam dozvolu za opuštanje; pečaćena je na njenim usnama, potpisana na njenoj koži.
*
Kad nam zapne priča zarez je onaj koji će podsjećati na plug u moj rečenicama koje mirišu na memljivu zemlju. Mogu od njega izvući oratorij ili oranicu; krv i troska rezonirat će u uskom pojasu opijene prijemčivosti. Iluzija je da razumije; iluzija je da joj prenosim ono što od nje upijam u cik-caku sočnijem od meandra kaktusa u vrućem popodnevu kad Sunce plavim usijanjem podcrtava tišinu zrelošću i zrikavcima. Preskočio sam ručak i večeru da bih ju upoznao; kruljenje mog želuca je zatezanje konopa što odapinje katapulte usmjerene njoj koja je vječno i dvorac i njegov tvorac.
*
I dok je utvrda, najgori vojnik se može diviti njezinim zidinama. Prekida me (ovdje od katapulta postajem konop). Ne smeta me nova tišina; od naših cigaretnih dimopleta i Eskulap bi zaječao od zavisti. Diše i mojim dimom piše što cirkulira u karcinomenklaturi.
*
"Volim suhi cjevasti zvuk koji ti naslućuje misli."
 *
Znaš, prešao sam crtu gdje sam u tvojoj najdubljoj intimnoj misli barem krajputaš. Što god izgovoriš bit će dobro, koketiranje je postalo rikošetiranje. Ljepljive su cerebralne opne.




Kompliment





Najveći kompliment ovom jeziku je riječ slikovnica.






(svibanj 2012.)

Hvala

Hvala svima koji su jučer došli slušati prozne radove naše neformalne književne skupine. Nama je bilo super, nadam se i vama.

Veliko hvala i Marku Gajskom, koji je omogućio rastresenom autoru koji je zaboravio USB da isprinta svoje radove. Trebao sam zahvaliti na licu mjesta, pred publikom, ali trema je učinila svoje.  Da, trema. Dvadeset godina sam na pozornicama, literarnim, vojnim, teatralnim ili glazbenim, ali do sada nikad još nisam čitao prozu.

Hvala vam na glasnom i toplom pljesku.

Hvala kolegama i kolegicama iz "Pokojnih", hvala svima koji se u ovom gradu nečim bave, bila to književnost, glazba, teatar, ples, film ili preseravanje uz kavicu. Nešto se zavrtilo u ovome gradu. Ili u mojoj glavi.

Hvala i jednoj izuzetno lijepoj djevojci koja mi je uvećala faktor treme za deset. I Krakena u želucu. Neka. Vidjet ću te ponovno.

Razbacujem se zahvalama pretenciozno kao da sam u najmanju ruku objavio knjigu od tisuću stranica, a bila je riječ samo o jednoj lijepoj večeri. Ali kvragu, ljudi uvijek zaslužuju da im se kaže hvala. Ne zamjerite, ja sam emotivac, i volim patetiku.

Naposlijetku, hvala svima koji su posjetili ili će posjećivati ovaj blog. Danas sam dostigao 500 posjeta - za jednog anonimnog autora čiji je blog star manje od mjesec dana, to nije mala stvar. Poletjet ću, ljudi.


Nice wings, Icarus!


Recenzija: Tea Tulić, "Kosa posvuda"



Prozni prvijenac „Kosa posvuda“ Tee Tulić je...

...kolekcija minijaturnih bombonijera. U 140 stranica je otprilike isto toliko i poglavlja, ili ako hoćete, zasebnih priča. Nazovite ih crticama, nazovite ih pjesma u prozi, upotrijebite termin flash-fiction, štogod. Većina njih ima jedva deset redaka.

Te bombonijere su rađene od vrlo, vrlo gorke čokolade. Klize kroz grlo vrlo glatko, ali dok se tope, ništa im ne ublažuje žuki okus.

Ovdje prestajem s tom usporedbom, jer ću u protivnom trivijalizirati knjigu.

Da pojasnim. Ove minijature, ove slike introspekcije su poglavlja jednog romana koji ponire u groznu, intimnu temu: bolest majke, praćenje deterioracije njezina zdravlja i naposljetku, smrt.

Teško mi je hvatati se u koštac s riječima da bih napisao ovu recenziju i prenio ono što zapravo želim reći. Dokaz više da je „Kosa posvuda“ veliki roman velikog autora.

Pst-pst između redaka, za slučaj da vas grize crv sumnje: da li je ovaj autoričin prvijenac „početnička sreća“ ili je riječ o autoru koji će nas iznova oduševljavati? To vam postane jasno onog trenutka kad počnete čitati knjigu, ali za vas nevjerne Tome, evo jedne vjestice: između izdavanja knjige (lipanj 2011.) do danas (godinu dana kasnije), Tea Tulić je čitala svoje nove prozne uratke na izvjesnim književnim okupljanjima, i nije nimalo podbacila u svojoj literarnoj snazi.

Spomenut ću i Teinu komponentu humora; to je opservacija iz gotovo naivno-infantilne perspektive koja siječe čega god se dotakne, od društva, međuodnosa, mišljenja, ne štedjeći ni autoricu samu.

Ta naizgled infantilna komponenta je bitan nositelj. Britke, jednostavne rečenice stvaraju efekt kakav jezična ornamentika ne bi mogla postići. Autorica se često osvrće na vlastito djetinjstvo; gradacijom kroz fabulu naivnost se topi, ali konciznost izraza ostaje – pretače se u opservacije koje ubadaju duboko u iskustvenu sferu čitatelja.

Ovakav način pisanja povremeno meandrira u poetske dosege. S obzirom da sam ljubitelj poezije, moram izdvojiti „Zaručnika“, koji bi s lakoćom mogao stajati uz bok najljepšim pjesma u prozi koje je čovječanstvo dobilo. Još jedan takav vrhunac knjige je sam klimaks, („Bosonogi“) – priznajem da sam strahovao kako će neizbježni, prijelomni trenutak knjige biti riješen, no izveden je bez patetike, implicitno, s gotovo kinematičnom ljepotom u svojoj gorčini.

Gorenavedeni pasus zaista nije floskula. Potpisnik ovih redaka je sklopio površno poznanstvo s autoricom, ima njezinu posvetu u knjizi, i zbog toga se osjeća kao klipan. Nestvarno je. Ovo je djelo u rangu jednog Andrića, Borgesa ili Tagorea.



(lipanj 2012.)


Rina



Zvala se Rina. Imala je neko mađarsko prezime, završavalo je na –elez. Možda se krivo sjećam. Možda je prezime bilo talijansko. Ispod porculanskog portreta s lijepom djevojkom nazirala se godina.

Volim šetati po starim grobljima. Groblja su kruna gradskih parkova i mjesto gdje se mogu opustiti. Meditacija i filozofske misli. Skulpture zaspalih Vestalki.

Kad često šećete velikim grobljem, neizbježno je uočiti promjene. Ovaj put je mramorna ploča pukla, raspolovila se i razbila stari truli sanduk koji je ležao nisko, u razini mojih stopala.

Stajao sam tako minutu. I otišao. Sjećam se svojih misli, ali ne i putanje vlastitih nogu.


Oprosti, Rina. Tek poslije sam shvatio da zurim u golu ženu.







Rinino društvo upoznajte ovdje.
(lipanj 2012.)

Vino, uz mjesečinu


Ponuđeno mi je vino. Bolje da umuknem i pijem. Vino. Uvijek jeftini ocat u ovom podneblju. Ali – bit ću iskren – ionako se nema što za vidjeti: standardna plaža, isto more i isti Bog daju iste blagoslovljene poljupce na naša čela, vesela ili namrgođena, ali uvijek ista.
Bilo je neizbježno da se razbjesnim: nebo je i dalje tamno plavo, glupe zvijezde podrugljive. Osjetili smo da moramo biti zajedljivi prema mjesečini. Nudimo joj bljuvotinu, iscjetke, esencijalnu nečist, a iza svega toga opet nam je naređeno da budemo ganuto sretni jer svijet je tako glupavo lijep.

Ponuđeno mi je vino. Pijem.


(srpanj 1994.)

Mario

Te ljetne večeri, Mario i ja zajedno smo dahtali, znojili se i stenjali u staroj stražarskoj kućici, zaklonjeni od pogleda drugih vojnika, u tjelesnom klinču koji je – pod okolnostima kakve su već bile – bio apsolutno tajan, pod zakletvama u ime rođenih majki, očeva i koječega. Uostalom, te zakletve su bile samo ona posljednja, gotovo formalna verbalna potvrda da ostaje sve među nama dvojicom – previše smo dobro poznavali jedno drugo i bili bliski u našem čudnom prijateljstvu.

„Ne mogu ja ovo, stari moj“, procijedio je kroz zube, „nemam  snage i strah me je.“

Ni meni nije bilo lako, nikad nisam radio ništa slično, ali uvjeravao sam ga da je to upravo ono što želi, da mora ići do kraja i da se ne mora bojati. Uostalom, sam je dao inicijativu. Iako su, vjerojatno, generacije vojnika prolazile kroz isti unutarnji sukob, možda baš u ovoj istoj kućici. Prostruji mi slika austrougarskih vojnika u šinjelima, dvojice brkatih koji jedva natucaju zajednički jezik; talijanskih vojnika s perjanicama, mršavih jugoslavenskih novaka naivnih lica.

Znoj se cijedio kroz neudobnu vojnu odoru, smrdili smo podjednako.

„Moramo požuriti, ubrzo će prozivka“,  rekao sam skrivajući napetost.
„Imamo cijelih sat vremena. Ne moramo žuriti.“
„Za sat vremena možda nećemo biti gotovi.“
„Ne spominji mi to. Bit ćemo.“

Izmjenjivali smo poteze agonije; na meni je bio red. Prišao sam mu s leđa, obgrlio ga i tijesno se pripio uz njegova leđa. Uzeo sam mu ruku vlastitim rukama, gotovo prekomjerno nježno, kao da nadoknađujem zbog grubosti koja će uslijediti. Novi udari znoja zaparali su nozdrve. Imaju li kiseli znojevi nervoze, straha i vrućine različitu pH vrijednost?
Digao sam mu ruku visoko. Šutio je, ali disanje mu je nadglasalo zrikavce u noći.

U meni ponovo bukne kočnica, negacija, gađenje i razlije se iz utrobe po udovima. Lomio sam zvijer u sebi istom količinom boli koju sam se spremao zadati, kao da sam bicikl kojemu je u vožnji pao lanac dok bijesan biciklist na silu i dalje vrti pedale lomeći zupce lančanika ali tjerajući bicikl naprijed.

Moja je ruka obrušila njegovu i ispustila ju u trenutku kad je dosegnula vodoravan položaj. Šaka muklo lupne po betonskom oknu puškarnice. P. Zvuk koji se čuo bio je gotovo uvreda za svu tu frustraciju i pripreme.  p.

Mario prokune, padne na koljena držeći ruku i počne stenjati. Cupkao sam oko njega u nervozi, osjećajući dotad neotkriveno ljudsko osjetilo. Vrlo oštro osjetilo koje govori do koje mjere si drugome tijelu nanio bol i koliko je teška povreda. Bez ikakve dijagnoze.

Lančanik u meni se trzao u osmicama. Zgrabio sam Marija u trenutku dok se nije nadao i svom snagom opalio njegovom šakom po ispustu. Trgnuo se i umjesto rubom šake opalio nadlanicom, dobrano je izgrebavši usput. U boli, iznenađenju i prijekoru, dobio sam šut čizmom u bedro. Nisam se bunio. Očekivao sam to i upisao pod puni aranžman prijateljske usluge koju pružam. Ležali smo tako na zapišanom podu, u polumraku, idiotski se cerekajući i trljali izubijane mišiće.

Drugo jutro ga nije bilo na smotri. „Fraktura metakarpalne kosti“, rekao mi je po povratku iz stacionara. „Idem na kućnu njegu“. Jučer mu je nervoza kvarila odlučnost u glasu, ali sad je ponos nadvladavao nervozu.

Uspjeli smo.



(lipanj 2012.)

Recenzija: Zoran Krušvar, "Najbolji na svijetu"

Koliko ste cinični, pedantni, a koliko otvorena srca za humor?



"Najbolji na svijetu" je zbirka od 14 priča u dužini od jedne do 40 stranica. Zbirka je, kao fol, dobila ime po istoimenoj priči. Zapravo, vjerujem da je zbirka dobila ime iz autorove želje da zainteresirani konzument progugla njegovo ime: "zoran krušvar najbolji na svijetu". To mu ne možemo zamjeriti.

Priče su uglavnom znanstveno-fantastične, iako dobar dio njih ima odmak u fantasy, ezoteriju, filozofiju, horror i ine oblike koji privlače mlade ljude koje se okupljaju po konvencijama i igraju društvene igre s čarobnjacima, čudnim kartama i još čudnijim kockicama koje to nisu.

Potpisnik ovih redak zamjera taj odmak od "čistog SF-a", dijelom zbog vlastita ukusa, a dijelom zbog toga što mu se takav amalgam čini kao smokvin list koji prikriva mogućnosti uzleta priče zabijene u određene fondacije iza koji se stoji čvrstom rukom (dapače, perom ili word processorom). Priče slijede prilično linearan rakurs (uz pokoju časnu iznimku) i koherentnost i glatkoća su u takvim slučajevima uvijek dobrodošle.

U obranu stilskom vrludanju, gotovo svaka od 14 priča posjeduje šarm, humor protkan na barem tri razine - i ono najbitinije - lokalnu komponentu.

Neću analizirati svaku priču detaljno. Spomenimo samo ubod Zoranovog humora - u 21. stoljeću Republika Istra se odvojila od Republike Hrvatske, a jedno od glavnih strateških oružja su pjesme Elija Piska. Spomenimo djecu Nečastivoga kojoj je omiljeni pjevač Thompson. Sad znate koliko je sati i možete procijeniti da li je ovo zbirka za vas. Poneke priče (iako dobre) pate od pomalo banalnih, čak infantilnih, dijaloga. Neke, pak, ("Miss Universe") su preduge za obrat na kraju koji svodi priču na razinu prolaznog vica ili štosa. Ne mogu se oteti dojmu da je ova abrazivnost u tehnici posljedica debitantske proze; ovdje je riječ o prvoj knjizi, a ovaj mladi ali plodonosni autor je do sada objavio pol tuceta naslova i sigurno izgladio svoj stil.

Od priča koje su rubni SF (zapravo, više fantasy) vrijedno je izdvojiti priču "Mario" (izvrsno zaokružena) i "Terapija" (dopadljiva humoreska). Izdvojit ću i "Ivanušku Budaletinu", bajku
(da, bajku, Vladimir Propp bi trljao ruke) u stilu Ivane Brlić-Mažuranić.

Od "čistog" znan-fana, spomenut ću ono što se ističe - dvije dobre i jednu lošu.

Počet ću, naravno, od loše. "On" je nešto što, iskreno, ne mogu shvatiti kako je vidjelo svjetlost dana u dvijetisuće i desetima. Jer, moram reći, ovo je nešto što bi i John W. Campbell odbio tiskati u svojim predratnim pulp-romanima zbog nedostatka originalnosti.

Dobro. To bolje da zaboravimo. Ionako je duga samo dvije stranice.

Ono drugo što izdvajam, to su dva razloga zbog kojih bi autor trebao visoko uzidgnuta čela šetati ulicama svoga grada: to su "Najbolji na svijetu", jedna zanimljiva vremensko/paralelna petlja u najboljem Heinleinovom maniru, s dodatkom lokalne i socijalne komponente i rock-mitologijom, i posebice kratka ali slatko-gorka "Brodovi u tami" za koju je opravdano ćopio "SFeru" 2003-e. Riječ je o priči koja može stajati uz bok svakom uratku u svjetskoj SF antologiji.

***

(Kad se sve zbroji, oduzme i promućka, brojčano bih ocijenio ovu zbirku s 3.5 od 5. S obzirom da je riječ o debitantskom djelu autora koji čije vrijeme tek dolazi, zaokružujem ju neuhranjenom četvorkom.)

Ako nisam bio dovoljno jasan, dopustite da budem izravan: molim da se shvati da je moj opći dojam pozitivan. Knjiga ima nekoliko literarnih Everesta, a tamo gdje ne je u najmanju ruku zabavna. Spomenuo sam da je humor protkan na tri razine. To ću prepustiti vama da otkrivate. Ja se bacam na "Izvršitelje nauma Gospodnjeg."


(lipanj 2012.)



Pjesme o paucima su uglavnom dobre, a dobre pjesme uglavnom pišem u dane praznika



Ja u svojoj ljušturi, savršenoj, opravdanoj od strane vlastite vlasti, mamim podsmjehe djece u prolazu. Djece: bistre, zdrave, bezobrazne. Svakim danom sve mlađa i posprdnija, bez ijedne otvorene carine za projekciju mojih stavova. Strah me je dana kad će se mladost rugalica osmjeliti do te mjere da će moje vlastito sjeme dati pečat poruzi za mene nepromijenjenoga, i kako ću pogledati onda u lice udaljeno prst od mojega: bit će objelodanjena moja slikovitost i uzaludnost, a ja star i tobože-iskusan ću stajati gol, kao uhvaćen u laži.


(studeni 2001.)

Bjelina



Odavde je put upravo okrutno otvoren. Odavde, mogućnosti šamaraju trzajući se poput dekapitirane zmije. Odavde, od bjeline, nebrojena grananja vode do plastičnih slika o fiktivnim ljudima, do najtežih integrala sirotinje, do gladi autora za bljeskalicama reporterskih ubrizgavanja, do neopisivih petlji čiji svaki zavijutak plimni je val što oprat će duboko u mozgove nevinih svjedoka, a petlja će napraviti puni krug nazad do autora u izrazu čvrstom poput predanosti svih ideja za koje je čovječanstvo bilo spremno umrijeti.

Ipak, bjelina papira najteže skriva refleksiju tebe samoga; nemuštu ideju koja krije prštavu jezgru; fantastičnu misao koja zapet će za nekoherentnog dobošara, uzrujanost i vrpoljenje na stolici kad saonice jednostavno prestanu kliziti jer su zapele u bljuzgavici samokritike, prokleti vrutak ideja koje će preteći onu prvu, najbolju, koja se nije stigla ni razviti.


(ožujak 2012.)

Ruže, cigarete i web-portal



Kroz prozor imam pogled na pojmove vrt, ruže i kiša. Lijepo je, na neki način; latice su otežale od kapi. Predočite si neku sliku od toga, ja idem do dućana kupiti cigarete, dok je još otvoren. Iako uopće nisam od volje izlaziti po kiši. Možda bih mogao na povratku skrenuti u vrt da pomirišem jednu od njih; imam nekakvu glupu, kompulzivnu potrebu. Sigurno ću ugaziti u blato. A i moj njuh od godina pušačkog staža nije dobar kao nekad.

Dodatak: kiša je prestala. Potpuno sam zaboravio na ruže. Na putu do dućana sam se čuo s Nikolinom koja mi je ponudila pojmove pisanje, vijesti i web-portal. Ni od toga si ne želim predočiti sliku.


(svibanj 2012.)

Umjetnost obmane (ulomak)

tiiiii ni nu ni

Zastenjao je. Mmmh. O, Bože. „O, Bože“ se odnosilo na smrad jastučnice.

tiiiii ni nu ni ni-ni-ni

Smiješan je taj ni-ni-ni, pomislio je. Kao da patuljci plešu i pljesnu  rukama na svaki ni. Zamišljao ih je u klompama i s bradom. Nizozemci.

tiiiii ni nu ni ni-ni-ni, na-na-na, nu-nu-nu

Zvonjava telefona je dosegnula onu točku kad vam postane jasno da osoba s druge strane žice spada među upornije.

Počešao se po glavi. Nema sredine. Ljudi ili odustanu nakon deset sekundi, ili čekaju da se netko javi čitavu minutu. Ponekad telefon umukne taman kad on kaže halo?, ali budimo iskreni, za to je sam kriv.

Tu nu ni nu nuuuu.

Panasonic i dalje uporno animira patuljke. Sijevnulo mu je kroz glavu, mora provjeriti da li je Panasonic nizozemska firma.Mora da jest.1 To je latentno domoljublje nekoga u tvornici. Kako li uopće odlučuju koju će melodiju ugraditi u telefon? Jagma mora da je strašna.

Četvrtinska pauza. Ponovo. Tii ni nu ni..

Do sad je već izbauljao iz sobe, desne papuče nazuvene na lijevu nogu, einsteinovske frizure, lica koje inače izgleda deset godina mlađe, ali ovako rikošetirano od gordijevskih plahti i asimptota apneja mu je savršeno projiciralo unutrašnje stanje duha; bol u kralješcima koja će za deset godina postati stalna pratilja njegova života, zigomatičnih kostiju poput palube broda u nevremenu.

nu nu ni nu nuuuu.

„Moram promijeniti tu melodiju“ i gotovo istovremeno, šamar drugog sloja mozga kojemu je jasno da se to neće desiti. Previše je ta melodija saživljena sa njegovim stanom, kao što svaki stan ima svoj miris. Svi aromatični sprejevi svijeta mogu mu samo promijeniti nijansu, ali ne i boju. Boju domaćeg gulaša i smrdljivih čarapa.

ti ni nu n' bip

Brzi cinični očnjak. Barem nije prestao zvoniti u trenutku dok se javljao na poziv. Taj bip znači praznu bateriju, i više sreće drugi put.
Više sreće drugi put. Da. Uzdahnuo je, stavio telefon na punjenje i pristavio kavu. Kad je popio kavu i razbudio se, provjerio je brojeve dolaznih poziva. Nije ga ljutilo kad bi baterija crknula usred razgovora; ljutio ga je onaj bip trenutak prije nego se telefon ugasi. Zvuči tako cendravo.

Nula četrdeset. Međimurje, Čakovec. Zašto ga zove netko iz Čakovca? Pogrešan broj, drugog objašnjenja nema. Osim ako nije neki neotkriveni, daljnji rođak koji mu ostavlja nasljedstvo. Ali nije. Zvonilo bi mekše i valovitije, a on bi tu mogućnost još manje slutio.

Razmišljao je o tome. I o tome kako bi išamarao sebe i one koje tvrde da možeš dobiti bilo što ako samo dovoljno jako želiš. Mmmf.  Dobre stvari se događaju kad ih najmanje očekuješ. Tom ga je iskustvu naučila njegova intuitivna žlijezda. Ako očekuješ da će ti Airbus prepun putnika pasti na glavu, iskočit će ti krtica iz zemlje.

S druge strane, razmišljao je kroz netom kofeinom prokrčene staze, vrijedi i suprotno, samo u mnogo manjoj mjeri. Ako strastveno želiš Ferrari, dobit ćeš autić na poklon, kao zafrkanciju.
Vjerojatno postoji čitava gradacija koja ne dokazuje ništa. Mi jesmo robovi percepcije, razmišljao je, tako podatni da je ponekad zamišljao sebe kao prepečenog čevapčića među božjim prstima koji cijede mast a čevapčić govori kmeee.2 Kmeee, ponovio je u sebi. Kmeee, zastenjao je na glas, a sa svakim kmeee rastao je njegov prezir i prema ljudima i prema samome sebi. Kmeee, kako je lako ljude zavesti, nedostaje mi samo jedan djelić ingeniozne ideje koja bi mi donijela i slavu i novac i sve bi klizilo kao podmazano, razmišljao je u ushitu,  ali ideja nije došla. Volio je vjerovati da je manje podložan  sugestiji od mase koja ga okružuje; prezirao je konzumente pop-kulture i izbjegavao optičke varke.

Ali nije izbjegavao obmane; i tu je zaista bio umjetnik u svojoj srži.

Njegove obmane nisu hohštaplerstvo; to su neprimjetne skice koje bi bile šarolike da se procijedi kroz ezoterično pojačalo i stvorile sasvim dojmljivu izložbu. Da je novaca, volje i međunarodno slavnih agenata, te bi izložbe bile i slavne; video uraci na YouTube-u bi nakupili preko milijun pregleda, galerije u New Yorku bi bile škropljene bljeskalicama novinarskih fotoaparata a ljudi bi ostali fascinirani onom uskom i oštrom žaokom koja ih bode iako su im mozgovi otupjeli na taj način da im trajanje koncentracije nije duže od igle potrebne da ih fascinira kroz njihove uske endorfinske filtere.

Sjetio se perioda, ne tako davno, Isuse, na jesen će biti deset godina!, dok je svirao u polu-uspješnom indie sastavu koji je imao polu-uspješne nastupe i izdao polu-uspješni album za neovisnog ljubljanskog polu-renomiranog izdavača. Četiri tisuće eura je bio platio za otjelovljenje svojih principa, ne može se sjetiti da li su onda već postojali euri ili je bila riječ o četiri tisuće maraka. Ali taj projekt je ostvario. Devet pjesma na albumu, svaka u prosjeku pet minuta, ukupno trajanje albuma 45:32, tipično. Izborio se uz pomoć tih novaca, album je izašao u tri različite varijante, svaka do u dlaku ista onoj prethodnoj, osim što je jedna varijanta bila kraća za sekundu, druga identična prvobitnoj studijskoj snimci, a treća duža za sekundu. Zašto, pitali su ga. Zbog simbolike, rekao je, troje nas je u bendu, prva verzija je nezamjetno kraća, u prosjeku svaka pjesma za devetinu sekunde, treća verzija obratno.
Basist je visok 182, ja 181, bubnjar točno 180, to je duboka simbolika, ali to se ne primjećuje. Ako netko skuži, super. Možda jednog dana objave u rock-enciklopediji fusnotu o nama. Ako ne, nema veze. Neka bude umjetnost koju ljudi nikad nisu ispercipirali.

Kao i onomad kad je za promociju tog istog albuma poslao trideset CD-a svuda po Rijeci, ali na taj način da čovjek koji bi na planu grada pratio kome su sve poslali CD za presicu bi ustanovio da spojene crte na planu grada čine ime benda, bez obzira što je glavnina tih albuma završila u poštanskim sandučićima nezainteresiranih penzionera.. Od toga se ništa nije izrodilo. Ništa iz rakursa njegovog umjetničkog performansa-obmane; još i danas se rado vidi s onim starim koji je napisao iskrenu recenziju; vidi se da je stari u svojoj mladosti bio pomalo hedonist, ni danas mu piće i filozofija nisu mrski.

Kao i kad bi završio s nekom djevojkom u svojoj sobi, toj istoj sobi u kojoj najčešće smrdi jastučnica; dok bi vodio ljubav nježno bi prstima milovao leđa svojih ljubavnica i kažiprstom ispisivao nevidljiva slova hebrejskog alfabeta po kralješcima. Nijedna nije to primijetila, osim one Zadranke: jel' ti to nešto pišeš po meni?, ali reakcija je bila daleko od pozitivne; mislila je da je lud. Seksa je, istinabog, bilo te večeri, ali daleko od glatkog i opuštenog. Uvijek je tražio simboliku i bio jedno od zrcala za percepiju stvarnosti, ali rezultiralo bi uvijek potpunim ignoriranjem ili, eto, ukočenim seksom. Dok s druge strane ljudi doživljavaju ekstazu ako vide Bogorodicu u maslinovoj grančici. Nakon takve spoznaje, svakome je potreban uzdah.


1 Nije. Razočarao se u popodnevnim satima saznavši da je japanska. Također je saznao da je osnivač Konosuke Matsushita, što je odveć revni softverski cenzor prikazao kao Matsush*ta.
2 Često, u korelaciji sa čevapčićem koji govori kmeee, razmišljao je i o čovjeku koji je upravo ubijen metkom u glavu. Nije to bio neki određeni čovjek; naprosto bilo koji sa TV-a koji  je ostavio trag na njegovoj duši još u djetinjstvu; a koji bi u njemu budio ne užas, tugu ili sažaljenje, već grozničavi bijes, bijes zbog nogu koje se tako glupo batrgaju kad je već metak prosuo mozak tijelu i pretvorio ga u ružičastu maglu. O leševima se može reći štošta, ali prvo i osnovno je to da su glupi.



(lipanj 2012.)

Maybellenne (ulomak)



Tu ti je panj. I sjekira. Izvoli. Izgubit ćeš prst po vlastitom izboru. Ili nju. Izbor je tvoj.

Radije bih ostao bez prsta.

Što god mi život donio, neću zaboraviti nju. Smiješno je to; takav jedan auto se može na tržištu naći za petsto eura, možda i manje s obzirom na stanje u kojem je sada. Ipak bih radije ostao bez prsta. Previše toga smo zajedno prošli.
Sjećam se dana kad je Ana plakala. I ona je očito voljela taj auto. Voljela je sve što su ona i njen dragi radili u njemu. Dok on nije odlučio da ga proda. Meni. Od tog dana pa do danas prošlo je više desetaka tisuća kilometara i mnogo smeća na podu kabine, upotrebljenih kondoma, čikova, tuđih knjiga, potpisanih; ulagivanja policiji, i nevjerojatan broj CD-a.
Ne mogu ni opisati koliko i kakve kilometre ceste smo progutali zajedno. Nazvao sam ju Maybellenne po starom hitu Chucka Berryja u kojem on u staroj krntiji ganja super mačku u Cadillacu. A Maybellenne jest stara krntija. Baš dosljedno.

Mislim da ju ne bih mijenjao ni za Rolls.
Sretan sam kad je ovakav zimski dan; svijetao, suh, sivoplav. Ona zadovoljno reži na tri i pol tisuće okretaja. Idemo kuda ona hoće; najčešće u planine, prema nekakvom vidikovcu.

***

Maybelenne nikad nije ljubomorna. Ni kad ju bespoštedno naganjam po kamenju, ni kad me nije briga za njezin prednji branik koji se klima, ni kad ju izgrebem, a bome ni ako dijelim prednji sic, iako škripi. Ta sirova metalna ljubav. Jednog dana – možda – doći će drugi auto kao član moje obitelji, i on će isto imati neko ime, duboko u sanjarenju, duboko u mojoj simbolici, duboko u onome što nisam postao. Ali za sada Maybelenne je tu; ne žalimo se ni ona ni ja.

Svaki je auto zaslužio odraditi svoju tvornicu snova bolje no što taj jedan Hollywood može učiniti za nas. Jer mi smo ti koji točno znamo koju vrstu filma želimo gledati.


(siječanj 2012.)

Suputnik




Dijete s kornjačom u kišno popodne Mediterana. Možda Lisabon. Vijek će provesti gledajući ove stepenice što vode na pučinu; ove ljude kojima su smežurana lica jednako kao i voćke koje prodaju. Dijete nije briga za preširoke hlače od samta što oderao je klin ulašten od ruku stotinu djece prije njega. Na pločniku, nakon kiše, igrat će se kornjačom u lokvi.

Čovjek, sad odrastao, gleda iste ulice koje su postale male i tuđe bez povika zabrinute majke. Kupuje voćke ni upola slatke kao nekad. Što bi dao da potrči praćen pljuskom kletvi sa smežuranih usana za ukradenu jabuku, svejednako gledajući ove stepenice za pučinu što pratit će ga sve dok smežuranost ne dopre i do njegova lica i šake se ne ospu staračkim pjegama; šake koje su stotinu puta opisale tu istu pučinu sa stepenica i pratile kako se njegovi dojmovi mijenjaju kroz godine. Šake koje u staračkoj drhtavosti i dalje hrane kornjaču.

(listopad 2011.)

R E B R A





Polugol i nasapunjan, Danko je istrčao u dvorište čim je čuo Luciju kako vrišti.

Vrisak je uzbunio cijelu Strmicu i pol Trsata, to nije običan vrisak – to je dodir najgore noćne more grotesknim nožem u najdublje strahove što Luciji cijepa glasnice pa ona gura prste u usta i raskrvavljuje ih, ali to ne pomaže. Baš čudno, pomisli Danko. Njegova je mlada supruga inače tako krhka, a on, muškarac i zaštitnik, ne može joj izvaditi šake iz usta i osloboditi tijelo grča; toliko je snage u užasu. On je grli, nuna, viče, pita što se kog vraga desilo. Potom pogleda tamo gdje su gledale Lucijine izbezumljene oči.


Na neki je način to bilo smiješno, mislio je kasnije; nisu više bili svjesni ni kuće, ni vrta kojeg je Lucija okopavala, ni voćki, ni cvrkuta ptica. Samo taj humak u kutu vrta i taj poderani crni najlon, i rebra što štrče iz zemlje, ruka, napola otvorena usta, zubi, nešto slijepljeno među njima, i meso, može li meso biti tako crno? I kako se to drži za kosti, kao mokra vlakna konopca? Umalo da se nije histerično nasmijao, u trenutku nestane cvrkut ptica, samo čuješ zujanje roja zelenih muha. I taj smrad, o Bože! Kao da je kubikaža zračnog prostora vrta nestala i ostavila samo tunel gustog smrada između njih i leša. Bljuvotinom je poškropio i sebe i zagrljenu Luciju, smrdljivi i zagrljeni teturaju unazad, zapinju – baš glupo – o motiku koju je ispustila. Lucija više ne vrišti, nego krklja, glasnice su je izdale. Postaje svjestan povika uz ogradu gdje su se skupili susjedi.


Poslije se nije sjećao kako je policijskom inspektoru odgovarao na pitanja, nije se sjećao zapisnika, nije se sjećao ničijih riječi, ni nevjerice niti utjehe, samo je u kutku mozga pohranio zvuk Lucijina prelaska iz stanja šoka u tihe jecaje, i tad je shvatio da će biti dobro.

"Zagrli me, molim te", rekla je kroz suze kad su ostali sami. Gotovo da to i nije trebala reći, sad kad je užas prošao, zagrlit će je, naravno. Naravno da hoće.

Samo, nije to učinio, ne odmah. Mozgom mu prostruji slika mrtvačkih kola i službenika koji su odnosili umotano tijelo; okrenuo je leđa da ih ne gleda, pa ipak je čuo, ipak je osjetio kako ono tijelo prolazi mimo njega, kako mu ona rebra grebu po leđima poput usijanih prstiju, zauvijek ostavljajući ožiljke.

"Danko, zašto stojiš, zagrli me, molim te", ponovit će ona promuklim glasom dok joj se ramena tresu a suze kapaju u čaj koji se hladi na stolu. Danko samo stoji, nesiguran, jer ako obujmi rukom Lucijina leđa, ona će prokleta rebra kroz njega plaziti prema njezinim leđima da tamo zauvijek ostanu. Danko pruža ruku prema njenim lopaticama i vidi kroz vlastitu kožu, vidi tetive i mišiće spojene s kostima, vidi ruku koja joj grli i steže rame, vene na šakama koje Lucija u postelji voli nježno dodirivati, a koje će, sada zna, izgubiti se u gnusnoj crnoj magmi jednog izvjesnog dana. Shvaća, to je to; ako se sada strese, ako ga prođu srsi, to će biti potvrda da i njih to čeka, njega, nju, poželjet ćeš se sakriti, mislio je, otrčati natrag u majčin stan, Lucija, samo što dalje od ovog vrta...ali ne možemo pobjeći, to je u nama, osjećaš li i ti gvalju gorčine kako se skuplja u grlu; sasvim sigurno je crna.


(listopad 2011.)