Od djece do mladih: riznica naše (baš naše) kontrakulture (mali ljetni esej)




Cavalino, cavalino, qui xe reste...QUA?

Cavalino se jednim l, po fjumanski, molit ću lijepo.

Mlatili smo tako jedni drugima po leđima, određujući tko će biti lopov a tko policajac. Imali smo zidove naših soba ukrašene posterima Duran Durana i Eurythmicsa, imali smo fudbalerske repove i tenisice kričavih boja. Svatko od nas u razredu, bez obzira odakle je došao, bez obzira na nacionalnu pripadnost (kao da smo išta znali o tome onda) znao je taj magični tekst, čak i ako nije znao što te riječi znače, taj ritual potreban da bi igra dobila zamah.

Neke usmene predaje najbolje preživljavaju u dječjoj igri. Bez obzira koliko stanovnika Rijeke danas ne zna talijanski osim onog Forza Fiume, bez obzira na to koliko je bila (i ostala) stanjena zajednica talijana u Rijeci, svi smo znali tekst.

Jedna generacija, zapravo, gotovo dvije –  je prešutila zvuk dječjeg igrališta: ratna i poslijeratna generacija koja je napravila desetogodišnju pauzu. Pa ipak, iako se vrijeme promijenilo, iako je u živote uplivao Internet, došao je dan kad sam s ulice ponovo čuo psepzepsdepšeSTO! sjeko-reko!  tko se nije skrio magarac je bio, ja idem! Samo je nedostajala titova točka. Otkud im to, ako jedna generacija djece na igralištu nije prenijela drugoj? Možda im je pokazao neki dobrohotni roditelj.


Gotovo istovremeno, počeo sam viđati pločnike išarene kredom za školice, jedan, dva, tričetiri...i na kraju nebo. Isto sam vidio na pločnicima Dublina, osim što je nebo pisalo na engleskom. Igra se od Pittsburgha do Vladivostoka, ustanovio sam kasnije.

Dječja usmena predaja je jaka stvar. Prostorno i vremenski. Sjetio sam se i janjine, gdje preskačete prijateljeva leđa, izvikujući janjine, kupusa i slanine, ovako se budale jaše, ovako se tijesto mjesi i slično, točno određenim redom.

To mi je zapravo palo napamet jer ovih dana vidjeh najavu za izvedbu „Pokojnika“ doajena srpske komediografije Branislava Nušića, u izvedbi teatra Ulysses. I namah sam se sjetio Nušićeve Autobigrafije u kojoj opisuje svoje djetinjstvo u obrenovićevskoj Srbiji, kako je s prijateljima igrao mete, robova i jenidžajes, igre koje su, veli Nušić, na ovim prostorima ostale nakon Turaka. Dok bi preskakali u igri jedno drugo, uzvikivali bi ušur, topidušur, bija, baja, buf ! Besmislica? Bija, baja, buf  je poslije našlo put do dječjim brojalica. Tko zna koliko dugu i bogatu povijest ima savarakatini ?

Prvi puta sam postao svjestan kompleksnosti dječjih igara još poodavno. Imao sam jedanaest godina, a Vedrana, kćer ondašnje djevojke mog oca, imala je sedam. U njezinoj sobici, pokazala mi je sve pokrete u igri koju zovu lastik, lastiš ili kako već. (Pokazali smo jedno drugome još štošta, ali u ovo osjetljivo doba neću o tome.)

„Ovo je riječki“, govorila je spretno preskačući lastiku, „a ovo je zagrebački.“ Pokazala mi je još neke varijacije, sjećam se da je među njima bila i tršćanska.


Taj mikrokosmos dječje igre je ogroman, i uopće nije mikrokosmos. Sociolozi, zaslužili iste jednu dobru glavobolju.


Djeca. Ali što je sa svijetom onih kojih nisu ni djeca ni odrasli, koji se usuđuju, koji žele mijenjati svijet i još štošta? Što oni „nude“ u ovoj maloj uspavanoj regiji?

Kontrakultura mladih nije nikakva novost. Hipiji, pankeri, metalci. U ovome stoljeću, emo klinci ili hipsteri. Raspoznaju se po stavovima koje imaju, po glazbi koju slušaju, po odjeći koju nose.

Usput budi rečeno, i prezrela voćka koju činim ja, a koja bježi od potpune odraslosti ima svoju kategoriju – tome me je naučio mladi kolega s posla. Radili smo tako u laboratoriju, kad odjednom, potpuno neočekivano za Hrvatski Radio, začu se Balaševićev Slow Motion.

Ana Š. i ja smo naglas otpjevali svaku riječ i svaku notu, blesavo se smješkajući u nostalgičnom blaženstvu. „Ha! Pogledaj ih!“, smijao se mladi kolega F., tek izišao iz srednje škole, „Tridesetogodišnjaci!“

Tridesetogodišnjaci. Počašćen sam, dragi F. Pravo malo otkrivenje iz usta nekoga tko sluša Thompsona  i cajke. Ta kategorija nije postojala dok sam bio klinac. Ili si odrastao, ili nisi.

Ali, skrenuo sam s teme. Što mladi nude danas, što je njihova riznica?

Ne mislim na dečke koje voze skejt. Ne mislim na sprejanje grafita. Ne mislim na moje vršnjake koji su prostrli kartone na ulici i plesali breakdance. Mladi Afroamerikanci New Yorka su se okupili na ulici i započeli dvoboj uličnom poezijom. Bacali su rime repajući. Ali što je autentično naše, kontrakulturalno, specifično, nešto čime se odrasli ne bave?

Ne mislim ni na slušanje narodnjaka. To jest fenomen mladih nove genracije, ali je uvjetovan mnogo većim faktorima – politikom i industrijom. Što je došlo direktno s ceste, neopterećeno svjetskim trendovima?


Odgovora vjerojatno ima mnogo. Ali jedan koji mi je došao pred oči je izniknuo s ljetnim vrućinama. S plažom.


Skakali smo u more. Kako je tko umio. Tko nije znao, skakao bi štreberski, na noge, sa začepljenim nosnicama. Tko bi bio pobornik atletskih pravila, skakao bi ispravno, ispruženih ruku i tijela, prijelome i salto.

Klinci skaču i danas. Ako skaču ispred djevojaka, čine to hrabrije. Skaču hrvatski freestyle – to ne bi prošlo ni pred jednim olimpijskim odborom, ali stil je tu. Skaču pance, bombe i lastavice. Regije imaju svoje stilove. Vjerujem da to nije ekskluzivno hrvatski fenomen – klinci skaču i u Vojvodini, u rijeke i bazene. Jednako srčano, ali stil je drugačiji.

Različite grupe su imale različite stilove. Cigani su skakali srčano i kočoperno. Bosanci su skakali „japanski“, imitirajući poteze borilačkih vještina.

Slijedeći put kad skočite, skočite torpedo visoko u zrak, izvijte tijelo kao da ste u diskoteci, ulovite jednom rukom vrat, drugom potkoljenicu tik iznad rista, napravite paždroć, zgrčite ruke i noge prema dolje, u križ, trenutak prije nego dodirnete površinu i dočekajte se na mačku.

Eto vam tradicije i kulture. New York, here we come.





(srpanj 2012.)

Saloth Sar










Nisam zadovoljan tvojom piramidom; lubanja na vrhu je krezuba. No, vidim da tvoja nije.








(lipanj 2011.) 


Statua od klasja (I. slika)




šuti klasje i nevoljko miluje lice koje se u to isto klasje može isplesti rukom majstora koji obožava i snopom savija joj kuteve željenih obrva i u božanskoj replici lijepog lica esencija je vlakno trave a bijela ramena što nose joj kosu bijelja su i od žitnice koja ljudskom rukom pada i povija kud njezini pregibi klize


smrknutih očiju drhti jer od snopovlja uobličava grudi a zrno najhranjivije bit će epicentar u paru


još niže tijelo gubi detalje jer cijelu haljinu činit će probrano snoplje duže od močvare a jače od rude kola


popravljao je njenu figuru danima i utrošio hektar života

 




(veljača 2012.)

Rina, u biranom društvu

Rinu upoznajte ovdje.




Ja sam imao susret s Rinom, a Ivor s gospodinom P. Taj susret neću opisivati, ali bio je bučan, onoliko koliko može biti bučan sanduk kad tresne.

Ali Milan je imao nesreću da prošeće grobljem u sezoni riječkih pljuskova. Pljuskovi čine poplave, a poplave čine plutanja drveta i tkiva. Nije bio pričljiv, ali mi je rekao sve što sam htio čuti.


„Nema...ništa nema. Nema nos!“
„Misliš...“
„...ali ima odijelo i kravatu.“





(srpanj 2012.)

Higgsov bozon - in, ljubav Božja - out; ispovijed Fausta u 2012. (esejistički monolog)



















Za ljubav Božju, Oče, pomozite mi od pomračenja uma, imam potrebu izgovoriti: bilo bi najbolje da kršćanstvo nestane. Hoćete li primiti breme moje ispovijedi, i hoće li to zaista biti ispovijed?

Razmislite malo, Oče. Je li vaša vjera „dobro“? Ako jest, otkud Vam pravo da budete sebični i ustrajete u toj dobroti?

Djeca Božja, čovječanstvo, neprestano obasipaju plimnim valovima pitanja. I svaki puta odguruju Boga dalje jedan korak. Svaki puta kad se pojavi nova teorija relativnosti, novi kvantni paketić, novi Higgsov bozon. Možete pokleknuti, Oče.

Ili Vaša vjera može ustrajati u iskušenju i uzvisiti se u još veće visine.

Do kada, Oče? Kuda to vodi? Nije li Vas strah te groteske, novog vala konfrontacija, trenutka kad će se preopterećena vaga prevrnuti, trenutka kad će magnetska bipolarnost izmrcvariti ljudska tjelesa i duše jače od vatri iz posljednjeg paklenog kruga?

Sin Božji i njegovi sljedbenici su najveća imena umjetnosti. Jedan artistički performans koji traje dvije tisuće godina. I ne erodira, nego je sve groteskniji i sve bolji u svojoj artističkoj izjavi. Posmatrač može razmišljati kako se dojmovi veličanstvenosti mijenjaju kroz godine, zadržavajući svoju veličanstvenost. Najveći umjetnički performans u povijesti čovječanstva. I najtvrdokorniji ateist-kritičar može na to djelo uputiti samo nijemi „bravo“. U veličanstvenosti djela meni straši encore.

Ne mora Vam biti nelagodno zbog mene, Oče. Iz Vaših redova, Vaši misionari, svaki puta kad bi išli čistih srca, od Chichen Itze do Manile, neminovno bi postali advocatus diaboli. Znate to.

Možda se valjam u vlastitoj taštini kad mislim da Vam je nelagodno. Možda ste čovjek široke duše, spremni na razumijevanje i oprost. Možda ste pravi pastir koji i grozničavog mene može primiti u svoje okrilje. Jer Bog je ljubav.

Bog je ljubav. Agape, zaista. Svugdje na ovome svijetu, to je esencija svega. I u svakoj religiji, to nećete poreći.

Ta ljubav je morska trava u priobalju. S jedne strane, veličanstveni ocean, s druge kontinent. Valovi ju ljuljaju, kamen odgovara protusilom. Religija je morska obala viđena iz zraka. Valovita, zapjenjena, spektakularna i dugačka.

U morskoj pjeni, trava se jedva vidi. Ponekad se pitam da li je uopće tu.

Ali bitno je da je tu. Ljubav, zar ne?

Je li zaista? Neću Vas šamarati faktografijom ni znanstvenim skepticizmom, Oče, čuli ste te argumente stotinu puta. Ljubav. Kad je australopitecus u dolini rijeke Omo prestao pariti se i počeo voditi ljubav. Ili njegov praunuk, sad već homo, koji je dosegnuo bihejvijoristički modernizam i prigrlio apstrakciju. I kuda nas je ljubav vodila svo ovo vrijeme, Oče? Jer njezino naličje su djela. A znate kakva djela djeca Adamova mogu učiniti.

Nismo li evolucijska greška? Nisam prvi koji se zapitao. Ali ako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, je li počinio grešku iz ljubavi?

Analiza stvara košmar u neuronima. Jesam li ja onaj isti Faust koji svoju dušu prodao vragu i rekao „Slatka analitiko, ti si me zanijela“?

Možda je bolje bez prekomjernih analiza, Oče. U tupilu je veća utjeha. Samo, nosi me onaj isti prokleti plimni val čovječanstva koji ruje po pitanjima. I vraća nas u ovoj priči na početak, početak paklenog kruga.

Jesam li ja Vama potreban, Oče? Ja ili neki bolji iskušitelj koji će armirati temelje Vaše neprikosnovene vjere? Jesam li ja posrnuo, Oče? Ako jesam, ne morate mi pomagati da se uspravim. Samo mi pokažite taj kamen o koji sam se spotaknuo. Bacite pogled na njega.

Ne, nisam zajedljiv, Oče. Umoran sam od cinizma. Prošli su dani kad sam mahao Thomasom Dischom i njegovim antipanegiricima o tome kako je logor zvan svijet Bog uredio po istom principu po kojemu je uređen Auschwitz, kako u logoru možete biti kažnjeni čak i ako ne učinite ništa loše, kako Bog u svijetu-logoru osuđuje nevinu djecu na oganj, kako je Bog uveličani Eichmann. Kako će jednog dana Eichmann biti proglašen blaženim. Jer Papa Pius XII koji nije protestirao protiv holokausta to već jest. Danteov Pakao nema čime preplašiti logoraše Buchenwalda."

Umoran sam od toga.

Htio bih da ranim u crkvu Njegovu.
Htio bih osjetiti blaženstvo dok mantram Krišnino ime.
Htio bih da mi u ekstazi poteku suze dok u vrtu ruža klanjam namaz.

Ali ta morska obala. Same gole stijene.








 (srpanj 2012.)



Kako sam postao middleman (V. dio - Pride)





Budalo. Budalo. Naivna budalo.

Nije problem u tome da što više životnog iskustva i mudrosti stječete, to manje znate. Problem je u trenucima samospoznaje kad se plimni val iskustva obruši na vas, i ošamari vas spoznajom da ste naivčina. Nema većeg ogoljenja.

Što si izgradio? Ovo nije tvoj svijet.

Nije me bilo strah posredništva i kontakta s neuračunljivim ljudima. Strah se javio kasnije. Strah od spoznaje da je period (priznaj si, glupane) dok si bio sitni posrednik bio najljepši period tvog života.

Cigle mutual respect-a su se pretvorile u igraće karte, a potom se kula srušila. Počeo sam misliti da razumijem te ljude. Počeo sam se osjećati polu-Ircem, i misilo da razumijem apstraktne dodire njihovog ponosa.

Možda i nema drugačijeg ponosa u ljudima od ponosa da si upravo ono što jesi.

To je sve u meni umrlo onog dana kad sam vidio smrt.

Vidio sam smrt i prije. I u vlastitoj zemlji, i na pločnicima Dublina, u magmi prolivenog piva i krvi. Nikome ništa. Ali ovaj sam put vidio umiranje.

Tog ponedjeljka, pijanac je ležao na cesti prekoputa našeg dućana. Starac. Pijana tijela su ležala po pločnicima gotovo jednom tjedno. Ovaj je ležao ispred izloga papirnice, na dvadesetak metara od našeg ulaza. Ponekad jednostavno znate da je situacija  ozbiljnija od alkoholne nesvjestice i promrzlosti. Osjetite u sebi spoznaju kad vidite čovjeka skvrčenih udova koji leži u neprirodnoj pozi, na rubu velikog skoka.

Ne bi li netko trebao zvati nekoga? Pružiti prvu pomoć, nešto?

Oko sedam ujutro, dobrih sat vremena po otvaranju dućana, neki Kinez je trčao prema starcu sa šalicom čaja u ruci i sendvičem. Gledao sam scenu preko puta ceste kroz staklo. Nikava reakcija osim spazmičnih ruku. Ljudi su prolazili. Dvije ili tri mušterije su promrmljale komentar.

Jebeš ovo. Uzeo sam telefon, nazvao policiju, bolnicu St. James, čak i Dublin Fire Brigade. Tri poziva. Sat vremena kasnije, starac je i dalje ležao, ali se nije više micao. Vatrogasci su stigli prvi, jedan sat prekasno.

Umro mi je pred očima dok sam prodavao prokleti čips.

„Za kog vraga mu netko nije pomogao?“,  pitao sam Johna, uvijek raspoloženog za razgovor. Razmijenili smo rečenice u nekom grču nelagode, ja birano, da ga ne uvrijedim, ne Johne, nemoj me krivo shvatiti, ja znam da Irci imaju veliko srce i spremni su pomoći, ne treba mi to nitko dokazivati, i zato se pitam zašto. John, kao u nekom vakuumu mimo mojih ušiju, priča o nacionalnom ponosu. To je samo još jedan stari Irac, tako živimo i tako umiremo. Neka priroda učini svoje.

Ne. Ne, ne, ne. Johne, nisi glup. Pričao si mi o nogometnim navijačima, rekao si da ljudi Balkana mogu popiti koliko i Irci. Jebeš i frulice i ples i pivo.

Ne piju Irci, Johne. Svi piju. Cijeli svijet.

Tisuće ljudi umire od ratova, gladi i koječega. Tisuće ljudi umire zbog posljedica ponosa koji se mogao izbjeći. Toga nema u statistikama.

Ostao sam sam u dućanu. Na velikoj naljepnici koja je reklamirala cigarete je bila široka reflektirajuća površina, služila nam je kao ogledalo.

Pogledao sam svoje lice i po prvi puta za pultom progovorio hrvatski, glasno.

„Vrijeme je da ideš kući.“


Znao sam da mi je ostala još nekakva točka na i. I znao sam da će se desiti vrlo brzo.






(srpanj 2012.)

Kako sam postao middleman (IV. dio - Cover my arse)





Chena sam rijetko viđao. Bio se opustio, i uglavnom radio u jutarnjoj smjeni. Meni je prepustio popodneva s mlađim menadžerom, Malim Fongom. Koji me je jednog dana pozvao na red.

„Čuj, kakve su to stvari s tim omotnicama? Što radiš ti? Ima li nečega što ne znam?“
O, znaš ti dobro, Mali Fong. „Ima nečega što ne znaš o meni. Ja ovdje radim kao običan prodavač, ali sam bio menadžer u prethodnom dućanu. Tako da znam sve male trikove na blagajni. Nisi se nikad zapitao kako to da cigarete za Maggie provučem kroz kasu, ali kad brojiš novac nikad nema manjka?“
„Zašto? Kakve to veze ima?“
„Znaš li koja je prvi stvar koju napravim kad se vratim s lunch break-a?“ Na pauzama bi me on zamjenjivao na kasi. „Provjerim zadnju transakciju. Hop, refund! Deset kutija cigareta. Dva puta tjedno šezdeset eura, nije loše!“
Šutio je.
„Slušaj“, rekoh tiše, „znam za tu caku i znam za izvor. Nije me briga. Neću nikome reći. Ja pokrivam tvoju guzicu, ti moju, okay?“
Šutio je. Ali je klimnuo glavom.

Mutual respect. Nisam pokrivao nikakvu Fongovu krađu, ne u klasičnom smislu te riječi. Nisam potkradao Declana – čovjeka koji mi je, u krajnjoj liniji, dao posao. Kad se radi narudžba, cigaretne kompanije pošalju jedan dodatni paket besplatno, zavisno od količine naručenog. On se ne nalazi na invoice-u. On ne postoji. Može ga se popušiti ili prodati kao ekstra profit.

Uostalom, u velikoj šemi stvari, brinuli smo za dućan, njegovu sigurnost. Čak smo i povećavali promet. Na vrlo bizaran način. Narkomani u krizi su podizali promet.

U jednoj jutarnjoj smjeni mi je uletio Kieran. Oko deset.

„Bok stari moj, je li ti Paddy ostavio omotnicu sinoć?“
„Kieran, gubi se. Gubi se iz dućana da te ne vidim!“, procijedio sam kroz zube.
„Ma daj čovječe frka je. Pa zašto...“
„Kieran, budalo, šef mi je ovdje! I gleda pult preko kamere. Izlazi van i vrati se popodne!“
Šapat je urlao: „Frka mi jee!“
Ukipio sam se. „Kupi nešto.“
„A?“
„Kupi nešto, ti idiote!“ Gađao sam ga munjama kroz profesionalno lice.
„Pa, uh, dobro, daj mi kutiju Mayfair-a. Plavog, kad već...“
„Kieran, ti budalo, cigarete su iza mene! Omotnica je ispod pulta! Izvoli kupi kartu za Dublin Bus, ili bon za mobitel, ili se gubi van iz dućana!“
„Dobro onda, daj mi pet eura kredita za Vodafone.“
Isprintao sam kredit, nonšalantno pružio ruku, nasmiješio se i rekao najtvrđim istočnoeuropskim naglaskom:

„Fajv juro, pliz.“



Peti dio - Pride
(srpanj 2012.)

Kako sam postao middleman (III. dio - Maggie)





Cigle mutual respecta su narasle u zid mnogo viši od svakodnevnih uličnih nedaća. Svađe, vike i razbijanja polica su postali rjeđi, a zakašnjele, mlake policijske intervencije su postale još rjeđe.

I bilo mi je drago da se policija što manje vrzma oko dućana. Jer sam postao middleman.

Obični diler uzima postotak. Middleman je nešto drugo.

Dva tjedna po odlasku Cigana (znao sam da će se Finn vratiti – podizao je čekove socijalne pomoći u Dublinu), Paddy je izmjenio tok priče.

Uletio je jedne večeri tik pred zatvaranje s klasičnim howsa goin mate i rukovanjem.

„Slušaj, prijatelju, daj mi učini uslugu. Ostavit ću jednu omotnicu tu kod tebe na kasi, moj pajdaš će ju pokupiti sutra, može?“
Načinio sam stanku i prostrijelio ga pogledom, tek toliko da ga uvjerim da nisam naivna budala i da znam da je njegova transakcija manje benigna nego što želi prikazati.
„Dobro. Ali onda ćemo ti i ja popričati.“
„E super, baš ti hvala, baš—“
„Ni riječi, briši. Pričat ćemo sutra.“
Omotnicu sam stavio iza pulta. Okomito. Omotnice nisu najbolja stvar za držanje praha.
Pričali smo, temeljito i često. Uglavnom subotama.
Omotnica bi zamijenila drugu omotnicu, onu s novčanicom unutra.

Jednom je došao u srijedu navečer.
„Bok, može omotnica, standardna procedura?“
„Čekaj malo, Paddy. Ti ne želiš da gardai saznaju što je u njima, je li tako? Ne želim ni ja. Ja ti činim uslugu, jer znam da je u tebi dobar dečko. Nemoj prijeći granicu. Jedanput tjedno je dosta.“
„Ma da, dobro, ali molim te, samo ovaj put...“
Prekrižio sam ruke na prsima i pogledao zlatni lančić s križem na njegovu vratu.
„To ću ti morati naplatiti.“
„Naplatiti? Čovječe, mislio sam da smo prijatelji, a sad me pitaš novac!“
„Ne drži me za budalu, Paddy. Pet eura sigurno imaš. Vidiš li ovaj charity box?“ Lupnuo sam prstom po limenoj kutiji humanitarne organizacije. „Tu ubaci. Za irske siročiće.“
Sumnjam da je u tom trenutku postojala grotesknija moralna vertikala. Ali ubacio je, s ponosom. Mutual resepct, rekao bi Archie.

Ubacivali su. I on, i Riđi John, i mlađi Mulligan. I njihove stranke. Druge sam odbijao. Previše prometa u dućanu. Osim Finna, koji je ubacivao bez ikakvih transakcija.

Župnik je kupio novac iz kutijica jednom mjesečno. I bio je više nego zadovoljan.
„U vašem su dućanu mušterije najdarežljivije!“
„Dao Bog da je tako svuda, Oče Murray.“
Župnik je bio drag. Drugi bi, po saznanju da sam iz Hrvatske, dizali palac gore i uzvikivali „oh yeah! Davor Suker!“ On bi digao palac gore i viknuo „oh yeah! Medzugorye!

Paddy bi mi s vremena na vrijeme uvalio uncu trave. Sám nisam pušio. Uvaljivao sam ju prijateljima moje djevojke, mladim i perspektivnim Česima i Poljacima koji su radili u IT-ju, po raznim Googleima i Microsoftima i Xeroxima, u velikim prozračnim uredima punim veselih lopti. Živjeli su u divnim novogradnjama od stakla koje je dao izgraditi Bono Vox. Isti grad, drugi svijet. Htjeli su pušiti haš, ali nisu imali pojma kako doći do kanala u ovome gradu. Pola bih uvaljivao Nigerijcu Morrisu da podijeli sa svojom ekipom u opasnim, kožnim Matrix-kaputima. Da održimo mutual respect.

Odlučio sam jednog dana okušati svoju naivnost.
„A-a, Paddy. Ne danas. Ne u škrabicu. I danas nije cijena pet, već deset eura. Izvoli ih dati Maggie kad ju vidiš.“
„Maggie?!? Jesi li poludio?“
„Vidio sam danas one tvoje klipane s Royal Canala kako ju zajebavaju i naguravaju. Deset eura ide njoj. Reci im da malo ohlade.“
I dao joj je, jer sam ga vidio kroz staklo dućana.

Maggie.

Volio sam Maggie. Često bi ulazila u dućan bosa, još češće zapišana. Imala je četrdeset godina, izgledala je kao da ima šezdeset, lica usukana od alkohola. Izgledala je kao da ne zna gdje je. Imala je plave oči i izgovarala je moje ime ispravno.

Zamuckivala je, ispričavala se što joj nedostaje pedeset centi za kutiju cigareta. Davao bih joj cigarete svejedno, uvijek bi donosila novac drugi dan. Pušila je najjeftinije cigarete na tržištu – Mayfair, istu sortu koju sam pušio i ja. Dok nisam prešao na Chenove smrdljive ali jeftinije Honghe, a poslije na švercani Walter od Saraj-Mehrana.

Maggie je bila ne baš uspješna čistačica i još manje uspješna kurva. U euforiji Christmas shoppinga, u prekrcanom dućanu na Badnjak, došla je i poklonila mi kapu i šal od vune.
„Sama sam ti ovo isplela! Nisam plela deset godina, malo je nakrivo. Za tebe, love!“ I nabije mi kapu na glavu i udijeli prvi irski poljubac na moje usne. Kiseo poput octa. Ljudi su se nasmijali. Svi osim Zhang, koja bi začepila nos svaki puta kad bi Maggie izišla iz dućana ostavljajući žutu mlaku za sobom.




(srpanj 2012.)

Kako sam postao middleman (II. dio - Shelta)



Cigle poštovanja koje su uslijedile zvale su se Jimmy, John, Riđi John, Timmy i Vinny, ni više ni manje nego mlađi Mulligan. Bio je jak kao bik i iskrivio je metanu konstrukciju police. Njegov mi je zagrljaj skoro polomio kosti, ali je vrijedio.

Dani su prolazili u miru, prošarani dublinskim kišama koje su ispirale krv i staklo s pločnika i tučnjavama u susjednom pubu. Kolege su se opustili. Chen, Mali Fong i Veliki Fong. Veliki Fong je bio šutljiv i mrk, ali Mali Fong je bio jedini među nama ilegalcima koji nije lagao da ima studentsku radnu dozvolu, i neprestano je pričao ekonomiji i socijalizmu. Chen je dovukao Zhang koja je bila prelijepa i uskakala je vikendima po potrebi. Unosila je svjetlost u turobni dućan i obasipala me osmijesima kakvi se ne dijele kolegama. Na tome je i ostalo; ne guram prste gdje ne treba. Pogotovo ne ako je u pitanju djevojka od prijatelja i nadređenog.

Bio sam na miru s mrkim Nigerijcima otkako sam se zbližio s jednim po imenu Morris koji je imao brazde po licu i vreću pivskih priča o genocidu u afričkim selima. Bio sam omiljen među tihim poljskim radnicima otkako sam počeo pomagati Chenu u narudžbama i napunio police paštetama i vegetom.

Bio sam na miru s culchiejima. Bio sam na miru s knackerima. „Nikad nas ne nazivaj knackerima, stari moj,“ bio je Finn dobre volje tog jutra, „mi smo travellersi, i želimo da nas tako zovu.“ Finn je upravo bio dobio novac od socijalne pomoći i radio veliku kupovinu u malom dućanu. Hrana za mjesec dana, cigarete, nekoliko boca vina, igračka za svako od njegovo šestero djece. Račun od 200 eura. Stari Archijev savjet mi prostruji glavom: nikada ne pitaj travellera da li plaća kreditnom karticom. Oni plaćaju gotovinom.

Ili konjima.

Finn me je pozvao na piće te večeri. Nisam htio ići, jer se ne zna kako će ta noć završiti, a drugi dan sam trebao raditi ujutro. Ali Irskog Ciganina se ne odbija.

Sjeo sam za šank uz Finna, upoznao me je s tipom svjetlozelenih očiju, pravi traveller, iz Wexforda. Puno pića, grljenja, tapšanja po ramenu, učenja napjeva i „Pravi si, čovječe“. I jedan paketić koji skliznu u moj džep. Zbog mutual respecta.

Sjećam se glavinjanja po uličicama, riganja na travnjacima i nesvjestice na kanalu. Problemi su se pojavili drugo jutro. Ono koje sam trebao biti na poslu.

Chen me je zvao, poslije mi je rekao, valjda dvadeset puta. Mobitel mi se ugasio od vlage. Dovukao sam se do dućana oko devet, zarigan, blatnjav i razbarušen, krvavih očiju. Na nesreću, Declan je bio tamo. Irski gazda. Baš danas.

Pozvao me je u ured iza dućana.

„Slušaj, ovo ne mogu tolerirati. Dobar si dečko, dobar si radnik. I poštujem činjenicu da izađeš van i popiješ piće.“ Naravno da poštuješ, stari irski jarče, pomislih.

„Ali ne možeš barem ne javiti se da nećeš doći na posao. Za takve stvari dajem P-45, i više sreće na drugom radnom mjestu.“

Ubacio sam mozak u prvu brzinu. Da vidimo kakvog si kova. Uletio sam u ponizno-naivni modus:
„Gospodine Declan, molim vas da me razumijete. Vi znate da ima svakakvog svijeta ovdje. Neki travellersi su me zvali na piće, da sam odbio lako sam mogao dobiti batina.“
„Što? Pio si s Ciganima?“
Aha, zagrizao je.
„Da. Iz Wexforda ili Waterforda, ne sjećam se...I u jednom su trenutku počeli pričati između sebe, a ja sam rekao 'wow, dečki, vi to pričate irski?' A jedan je rekao: 'ne prijatelju, nije to irski. To je Gammon.' A ja...“
Declan skoči u stolici, mrke formalnosti je nestalo, znao sam da je zagrizao do kraja.
Gammon? Misliš shelta? Ja sam ga u pedeset godina čuo dvaput!“
„Ja sam ga čuo prvi puta, i bizaran je. Naučili su me kako reći –“
„Učili su te? To je njihov tajni jezik!“
„...neke fraze. Ne sjećam se, sve sam zaboravio. Osim...Turri us you're nijesh sharrig for the gammy eyniks we greydied.
Nasmijao se. „I što to znači?“
Dobro, prodao sam ti priču da imam radnu dozvolu jer studiram, hajde da to još malo proguramo. „Govorite li irski, gospodine Declan?“
Isprsio se. „Govorim. Moja majka je iz Gaeltachta.“
„E, dobro. Pa... Agus maith dúinn ár bhfiacha.“
Ponovo je raširio oči. „Učili su te Oče naš? Na shelti?“
„Pa tako su mi rekli. Valjda. Da.“
Šutio je neko vrijeme.
„Dobro, dobro. Odi doma, odmori se, Zhang će te zamijeniti danas. Nemoj da se više ponovi.“

Kasnije su ljudi pričali da su vidjeli dvojicu kako jašu rano ujutro. Milijunski grad s prometnim gužvama. A oni jašu konje bez sedla.

Bez sedla.

Kako si ono bio rekao, Archie? „Vjeruj mi, radije bi vidio travellerovu šaku u svom želucu nego njegovu nažuljanu guzicu.“


(srpanj 2012.)

Kako sam postao middleman (I. dio - Mutual Respect)


Chen mi se svidio otprve; kad s novim kolegom možete izići na cugu nakon prvog dana na novome poslu, znate da je netko s kim se može popričati.

„Mulligan? Jesi li čuo za Mulligana?“ Chen udari šakom po vlastitom dlanu kao da mlati nekoga.
„Ne. Čuo sam za Malonea da operira ovdje na sjeveru, samo nešto istočnije, u Mallahideu."
„Onda znaš kakvi su ti ljudi. Samo Mallone je sitna riba. Ovdje je Mulligan glavna faca. Bandi ima tridesetak, a svi se boje njega. Sva razvaljivanja dućana, promet drogom, tučnjave na ulici, gnjavaže djevojaka na ulici, priča se da on ima prste u svemu. Samo da znaš“.
„Okej, zašto mi to pričaš? Kakve to ima veze sa mnom? S nama?“

Chen povuče dim smrdljive Honghe, cugne pivo i pogleda me.
„Prijatelju, bit ću iskren. Dobio si posao jer dobro pričaš engleski i jer imaš prethodnog iskustva. Ali ti si radio na južnoj strani grada. Mirne bube. Ovdje je drugačije. Ovo je Phibsboro. Odavdje od Drumcondre do Finglasa ne želiš šetati noću.“

Nastavio je neko vrijeme u tom stilu. Kinezi su prepredeni, prave se da ništa ne razumiju. Ali razumiju sve, i imaju svoje kanale. Uz dvije cuge i ljubopitivu radoznalost, kočoperit će se znanjem koje posjeduju – to je valjda ostatak tisućugodišnje mudrosti. Chen je imao odriješene ruke u svakom pogledu – pravi gazda, Declan, rijetko je navraćao u svoj irski dućančić; imao je jedan ugodniji i unosniji ispred marine na južnoj strani grada, za bogatu klijentelu s jahtama.

Chen je, kao i svaki Kinez, tretirao dućan kao svoju kuću, a radnike kao obitelj. Gdje je obitelj, tu su i pravila. I briga. Osjetio sam više između redaka da me želi upozoriti na neke stvari. Samo nije znao da te stvari već znam. U Dublinu se ne možete nositi s razbijačima u dućanu tako da nazovete policiju. Jer su ti razbijači Irci, i gardai su na njihovoj strani.

„Iskreno, mislim da nećeš izdržati ni mjesec dana. Čekaj samo prvu frku u subotu navečer.“

Nisam mu rekao da frka koju ću dočekati nije moja prva. Imali smo ih na jugu. Južna strana grada. Drugi ljudi, drugi naglasak, ali ista alkoholna euforija.
Mi imigranti, Kinezi i Poljaci smo naselili dućane. Irci su u dućanima radili rijetko. Zato su bili dragocjeni. Ne zbog radnog učinka, već zbog savjeta što učiniti kad se desi frka i kad u dućanu započne pravi banjaxing. Blažen bio zbog toga, Archie. Mutual respect, to je jedino bitno, zapamti, govorio je. Mutal respect. Gradiš ga, ciglu po ciglu.

Chenu je, primjetio sam, bilo stalo. Radio je jutarnju smjenu i bio slobodan u subotu, ali je nažvrljao svoje ime na stupac subotnje šihte. Htio je imati novajliju na oku.

Frka je došla u vidu lokalnog razbijača kojemu sam zaboravio ime, iako je bilo ispisano zlatnim slovima na lančiću ispod trenerke. Volio je zaviriti u bočicu, gdjekad u alkoholnu, ali češće u metadonsku.

„Kurvini sinovi“, letjela je jedna polica u dućanu, „pičke proklete“, letio je red Pringlesa koja sam slagao cijelo popodne, „kosti ću vam polomiti“, nikome određeno.

Ispod blagajne je bio prekidač sa alarmom. Koji automatski zove policiju. I kojeg se nikad ne stišće. Ne ako želite mutual respect. Ili zadržati posao dulje od mjesec dana.

Udahnuo sam, pripremio najbolji dublinski naglasak što sam mogao, maknuo pult i izišao među razbucane čipseve.

„SLUŠAJ ME. Upravo sam zvao policiju. I onda sam opozvao policiju. Neću ih zaustaviti drugi put. Urazumi se, čovječe.“

Ili će upaliti, ili neće. Ako upali, to ćete osjetiti na svojim ramenima. Jedino Irci vam mogu u jednom trenutku euforično prijetiti šakama i smrću, a u drugome vas grliti, tapšati po ramenima i plakati.

Oprosti stari...tapš-tapš. ...život mi je sjeban...tapš-tapš. Dobar si ti dečko, kužim ja, tapš-tapš. Tapš-tapš i ja njemu. Irski su zagrljaji kratki, bučni i trzavi. Izišao je iz dućana pozdravivši, s palcem gore.

Zaradio sam jednu ciglu u mutual respectu. Dvije, zapravo. Chen je stajao u kutu dućana s olovnom cijevi u rukama, smješkajući se.
Bitka je gotova. Žrtvovani Pringlesi su ležali na bojnom polju. Sa izuzetkom onih nekoliko koje je pijani rmpalija u pokajanju vratio na policu.

Konjica je ušla u dućan s dva sata zakašnjenja, vrteći pendrekom.
„Primili smo dojavu. Imate li kakvih problema?“
„Ne, sve je okej. Sredili smo stvar, bez brige.“
„Okej, super. Bok.“ Palac gore i odoše. Kakva zemlja. Valjda su i oni znali da smetaju reputaciji i sigurnosti dućana.

(lipanj 2012.)