Putopis

 


 

 

lagano poput
slutnje
iza fraze „lagano poput“

teško

poput
nezgrapne
kontradikcije

 

daleko poput blizu poput
uzaludno poput opisa
put po put opisa

(prosinac 2013.)

Jabuka

Kod nas nema vulkana i to me ljuti. Veličanstveni, pogibeljni, kolosalni, što se uzdiže strmo iz Jadrana. Rimuješ vulkan i Balkan, rimuješ lava s čime god hoćeš. Spominješ gnjev Božji, pakao, dim i sumpor. Hrabri ljudi koji žive na njegovim obroncima obrađivali bi strahotno plodnu zemlju za lozu i masline; Hektorović bi pisao o tome. Imali bismo planinski vrh na otoku viši od tisuću metara.

Islanđani ih imaju na desetine, Španjolci, Grci, Talijani, a ono što je kod nas vulkanskog podrijetla gotovo me je sram izgovoriti: glupi otočić još glupljeg imena.

(listopad 2013.)

Divljak

Dat ću ti ime, i zvat ću te Divljak.

Podijelit ćemo sreću: ti jer jedini od svoje vrste nosiš ime,

a ja zbog vlastite ludosti.

Već treći dan iznad riječi „Sauvage“ odolijevam napisati „Noble“.

Motajući, osjećam se i frajerski i pičkasto.

Duhan se rasipa i bježi od formi koje mu zadajem.

Cigarete su i ravne i krive, rasute i smežurane.

Postat ćemo dva usklađena akrobata u cirkusu,

ali za sada cigarete kvrgama

podsjećaju na trudnice.

Raduje me ono što nose u sebi.

Ne želim naučiti. (Osim usput,

poput emigranta koji usvaja jezik.)

Želim da mozak, moj stari partner, 

i prsti, moji stari prsti,

nauče.

Učiš me, Divljače, ono davno zaboravljeno: može

i drugačije. Sporo i uz koreografiju.

Ako mi ikad daš ime, bit ću Kina.

Ti si sada moja ceremonija čaja.

  

 

(lipanj 2013.)

The Waiting Point OST

Danas je po prvi puta moj, naš, vaš i opće posvojno-zamjeničan dragi sastav/kolektiv/kružok Japanski Premijeri objavio glazbu iz filma.

Riječ je o eksperimentalnom dokumentarnom filmu Polazište za čekanje redateljice Maše Drndić u produkciji udruge Filmaktiv.

  

Polazište za čekanje  se u engleskoj varijanti zove The Waiting Point. Pa mislim, i Floydi su u početku svoje karijere radili glazbu za eksperimentalni Zabriskie Point, zar ne? Kakva je razlika? Oni su imali LSD, a mi digitalnu tehniku, i shodno tome, priliku da na Tjubu pogledate isječak iz filma.

Preslušajte soundtrack, zbilja je cool. Nije cool u afroameričko-jazzerskom smislu (možda i je, vrag će ga znati, nisam etnomuzikolog), već je dubok, lagan, melankoličan i lijep. Zaslužuju čašicu kvalitetnijeg pića na sofi uz kamin, s blago suznim očima. O filmu da i ne govorim.

Soundtrack stanuje ovdje i ovdje. (hmmm, različiti ali isti, rekao bi stari učitelj iz Karate Kida).

 

Ide mi na živce, ne volim, mrzim

 

Ekatarina Velika je nja nja bend. Nije da su loši, ali ima mnogo boljih.
Joy Division je za kurac.
I jedne i druge bih radije slušao cijeli dan nego The Cult pet minuta.
Sve ploče, kasete i CD-e Azre je trebalo pošpricati daškom ciklona b.

 

I klerofašisti i anarhisti, odjebite od mene u troskocima.

 

Sportovi se dijele na dvije kategorije: one koje ne volim i one koje mrzim.
Osim nogometa. Njega prezirem.

 

Ne volim Srbe.
Ne volim Hrvate.
Ne volim ljude. (Srbi i Hrvati to nisu, oni su mizerna jadna bića.)
I Bosanci i Slovenci i svi drugi ovdje. Gnoj planete.
Ponekad stvarno pomislim da bismo se trebali poklati do zadnjega čovjeka, da nam se zatre sjeme, da među ova brda i rijeke dođu Mongoli, dosadni Danci, hladni Estonci, tkogod normalan, da zaslužuje biti na ovim prostorima.

Mrzim izraze "na ovim prostorima" i "bivša Jugoslavija". Znamo da je jebena Jugoslavija bivša, nitko je ne pokušava vratiti u život, zar imate fobiju? Kakvi patološki narodi su ovo?

Mrzim političare koji prijete baukom komunizma. Kakav komunizam, to je jebeni brontosaur. Tko prijeti time ima mozak gorenavednog reptila.

 

 

Parafrazirat ću jednog nacista: kad čujem riječ "kulturologija", hvatam svoj Luger.

 

Ne volim naciste.
Dodatni razlog zašto ne volim naciste je to što mi se čini da je njihov duh pobijedio u državi koja se zove Izrael.
Prije nego me neka budala optuži za antisemitizam: bravo, odabrani narode. U svemu ste oduvijek prednjačili u čovječanstvu – zadužili ste ljudski rod svojim dostignućima u filozofiji, religiji, umjetnosti i znanosti. A sad, evo i u tvrdoglavom zadržavanju statusa žrtve, iskrivljenom do apsurda politizacije i spremnosti da uništite narod Palestine. To je naprosto tužno.
Žao mi je da rane Holokausta nisu zacijelile. Ali rane neće zacijeliti pišanjem po Yad Vashemu.

 

Ne volim studente. Nit su djeca nit su ljudi. Najgori su. Svakog studenta koji pametuje bez pokrića treba kazniti tako da mu se na čelo tupom iglom istetovira riječ „postmodernizam“.

 

Ne volim Lacana, Žižeka, Chomskog i ostale prostitutke abominacije znanosti koja je sama sebi svrha. Na koljena iz vaših filozofskih fotelja i poklonite se Turingu, Odlyzkome, Lindelöfu, dok Hawkingu možete mijenjati pelene bez pametovanja. Oni su spoznali svijet bolje od vas.

Previše egzaktno, želite filozofiju i spiritualizam, pičke jedne? Evo vam Bruce Lee, posljednji veliki filozof našeg doba.

Kad smo već kod pseudoznanosti, onaj dašak ciklona b može ići u lice svim astrolozima i onima koji čitaju horoskope.

 

Ne vjerujem u boga iz razloga koje neću objašnjavati jer su svakom ateistu jasni. Ali još manje volim agresivne ateiste koji za kršćanske blagdane pljuju i izjavljuju ofucane fraze kako su to paganski blagdani i još koješta. Nisi nikoga uvjerio, pusti ljudima ono što ih raduje, samo si dokazao da si seronja.

Ne volim kad mi bilo tko i u najmanjoj mjeri i u najboljoj namjeri pokušava profurati svoja vjerovanja i spiritualizam.

Ne volim pseudoznanost ni self-help metode. Ako se bavite time, obratite pažnju na riječ "self" i zadržite svoja sranja za sebe.

 

Ne volim Miljenka Jergovića.
Ne volim kad ljudi za Miljenka Jergovića govore "čupavi", "gorila", "pračovjek" - to je totalno jadan argument.

 

50 nijansi nabijanja na kurac za znate već koga.

 

Ne volim djecu. Iako mekšam pod stare dane, danas me klinka u dućanu nasmijala. Mrzim to.

 

Od 1000 stvari za koje su SDP-ovci zaslužili dobre batine, najveća je njihova nesposobnost da pozatvaraju hadezeovsku gamad.

Mrzim HDZ od lopova do logotipa.

Najveći zločin protiv čovječnosti je naivnost. To vrijedi za vas koji vjerujete svakom kurcu napisanom na internetu.
I za vas male stranke koje dobijaju 0,8% glasova, koje misle da će nešto promijeniti infantilnim nastupom, čak i ako se slažem s vašim stavovima. Zaigrajte veliku igru, uposlite diplomiranog politologa u svoje redove i stavite kravatu, ili odjebite sa političke scene.
Ne volim kravate.

 

Glupani jedni, prestanite stigmatizirati pedofile. Ako ste tolerantni toliko da nemate ništa protiv onoga što homoseksualci rade u svoja četiri zida, onda pustite i pedofile da se javno izjasne dokle god nisu u prekršaju. Ja neću nekontrolirano skočiti na zgodnu ženu na ulici i počupati joj odjeću, neće ni bilo koji čovjek svjestan svoje seksualnosti ako zna da će naškoditi drugome. Svi drugi su silovatelji.

 

Ne volim kad žene glumataju da bi zadovoljile nekakvu socijalnu normu pred svojim prijateljicama.
Ili nedajbože pred muškarcima.
Ili pod muškarcima.
Ako ovo zvuči šovinistički to je zato jer mislim da bi svaki muškarac hetero-ženi koja voli biti gore trebao biti dovoljno dobar da se ona može ugodno ulijeniti.

Ne volim muškarce koji koče svoje osjećaje kad im dođe zaplakati.

 

Protivnici abortusa, shvatite da postoje dvije vrste ljudi: (1) protivnici abortusa i (2) protivnici abortusa, ali ne pod svaku cijenu.

 

Ljuti me do bola što u Berlinu možete popiti najjeftinije šljakersko pivo i bit će bolje od naše pišake, što u Londonu možete kupiti sasvim pristojne hlače za pet eura, a ovdje gdje ljudi gladuju dijelovi u laptopu i sastojci u čokoladi su drugorazredni. Tržište drugog reda.

 

A tebi jebem proverbijalnu mater, YouTube, zato jer video nije „available in your country“. Ili je evejlbl svima ili nije, UN-ova Povelja o ljudskim pravima, helou? Napuši mi se kurca smegmatičnoga.

 

Mrzim kad se ljudi bune protiv GMO hrane bez da znaju išta o tome, uključujući činjenicu da bi bez genetske modifikacije hrane u dvadesetom stoljeću danas u Aziji i Africi imali brdo načinjeno od gladi, od 750 milijuna dječjih kostura.

I jebem mu mater, GMO-inžinjeri, sredite već više ukus paradajza jer je odvratan i smrdi na sirovu ribu.

 

Sirova riba i vagina nemaju isti miris, tkogod to tvrdi nikad nije upoznao barem jedno od to dvoje. Ili je susreo barem jedno od to dvoje s nekom gadnom bakterijom.

 

Kloniranje nije tabu. Čudna mi čuda. Čovjek je čovjek.

Živi čovjek je biće najbliže svetosti za koje znamo, zasada. Mrtav čovjek, prije nego se sruši na pod, je samo hrpa ugljika i vode.
Veće je zlo umirati od gladi nego kanibalizam.

 

Ja jako volim životinje.

Ali pobio bih sve jebene pande kad bi to spasilo život jednom djetetu.

Poput autobusa

(anoopmat.blogspot.com)

Poput autobusa idu, nose, smrde na stanicama, tumbaju se na kvrgavoj cesti. Poput autobusa crvene boje – a to je u nekom drugom gradu - uz rđu na spojevima, teško mijenjaju naučene linije. Poput autobusa, nisu nove ni kad su najnovije.

Uljez je putnik po potrebi putnika. Uljez je kontrola, uljez je pijanac ili društvo. Uljez je nekad tišina i potreba da netko zaurla i učini makar nešto suludo.

Tuđi autobusi su siluete u prolazu. Lica putnika još sivlja ne rade grimase dok motori na raskršću rran rran.

Poput autobusa, novi dijelovi za staru krntiju: sinteza krvotoka što god on u stvari bio. Pljusak mijenja i unutarnju mikroklimu: nikad značajno ali uvijek dovoljno da.

Toliko je distrakcija da prelaze u šum. Industrija flomastera je simbiont u pulsu naslona sjedišta. U autobusima spoznajem težinu tijela putnika: rijetko mi stanu na nogu, ali osjetim kako se povlači naslon gdje sjedim kad iza mene ustaju.

Poput autobusa je sve.

(svibanj 2013.)

...bizargonauti.

Dan prodavaonica ploča, 2013.

Dana prodavaonica ploča (Record Store Day) je međunarodno slavljeni dan koji svake godine pada na treću subotu u travnju, a svrha mu je slaviti glazbenu umjetnost - to ja dan koji okuplja na tisuće fanova, glazbenika i neovisnih prodavaonica ploča diljem svijeta.

Japanski Premijeri, riječki eklektični sastav u čijim redovima su, između ostalog, dva riječka književnika - Enver Krivac i Moris Mateljan, u suradnji s riječkim techno-pionirom Draženom Štimcom objavili su povodom današnjeg Dana novi singl:

Japanski Premijeri & DIRTY4MAT: 

RSD 2013 Single

Ovdje. 

Visokopolarna i niskokalorična suradnja, nastavak priče o ljetnom snijegu i televizijskim temama djetinjstva, ovaj put sa stručkom petrusimena, sadrži:

Strana A: Summer Snow Part 3
Strana B: Опстанак Ремикс

Podržite vinil.

Podržite Vašu lokalnu prodavaonicu glazbe.

Za koga sam ja to glasao?

Ajd, rekoh, da prošetam. Čitam na portalu da je odaziv do 11 sati bio vrtoglavih 5%, pa da se država ne crveni od stida pred blještavim mramornim hodnicima Euro-institucija, odoh pridodati svojih 0.00002333782% (toliko naime vrijedi vaš glas).

Ali za koga da glasam?

Tko se uopće kandidirao? Kako, koliko? Slabo sam to pratio ovih dana. Hajde da malo vidim.

Prvo mi je trebalo vremena  da nađem podatke. Ukucam u Google "izbori EU parlament" i par varijacija na temu. Trebalo mi je dobrih 15 minuta da nađem konkretan i koristan izvor sa popisima svih stranaka, ljudi, biografijama, slikama, i za što se zalažu. Prvo me je put odveo na službene stranice nečega nečega Republike Hrvatske - o, kako ih mrzim! prepune socijalističke dosade, birokratsko-pravnog jezika, izvješća, priopćenja iz Narodnih novina 12/2011 paragraf 615b. Nijedna službena državna internet-stranica nije nimalo prijateljska prema korisnicima, jeste li primijetili? Hrvatske institucije nemaju pojma čemu služi web. Ili znaju, ali ih je strah toga.

Dobro, našao sam. Aha. Znači, bira se 12 kandidata iz svih stranaka. Dobro, promiješat ćemo ih kao dijete paket špigula. Tri-četiri iz jedne stranke, neke socijalno osjetljive, tri-četiri iz neke slične ali sa malo drugačijim svjetonazorima, ovi na vlasti se samo prave socijalno osjetljivi, jedan kandidat je i više nego što su zaslužili...jedan glas za nekakve ekologe...čekaj, s kime ti zeleni koaliraju?!?! Nema šanse! Aha, postoje još jedni zeleni, ti su izgleda nezavisni. Može jedan, ajde. Okej, a sada u duhu demokracije, odabrat ću i jedno ime s desnog kraja spektra. Nije dobro da vlada jednostranačje, treba ravnoteže.

S obzirom da dešnjaci nisu progresivisti, već tradicicionalno-konzervativni, odabrat ću nekoga tko je barem karizmatičan i šarmantan...da i taj kut Hrvatske prezentiramo u pozitivnom svjetlu. I to me je dovelo u užasnu pometnju. Koga da odaberem? Sve neki krmci. Vidi ovoga, slikao se u vojnoj odori? Ma daj, ne pizdi. Očekivao sam elegantnu ekipu u krojenim engleskim odjelima. Jedva nađoh jednog. Akademik je. I Židov. Odlično. Nije baš neka teška desnica, više neoliberalni desni centar, ali to je, pretpostavljam, najdalje što mogu ići.

Do ovog trenutka sam postao potpuno dementan, kao da sam  ja taj koji osobno bira ljude za parlament.  I znam da se blokovi sličnih političkih struja udružuju nasuprot suprotnih blokova; nije da u euro-parlamentu glasuje Hrvatska protiv Luksemburga. Toliko znam. Ali svejedno, pomislih, treba zemlju prezentirati u što boljem svjetlu.

Svoj odabir dvanaestorice žigosanih sam brižljivo ukucavao u Notepad; birao sam čitajući im biografije. I gledajući slike. Ako netko izgleda kao da je sišao s brda i još miriše na ovčji kožuh, ne može. Tužite me za šovinizam.

Listu sam prepisao na cedulju i strpao u džep. Zviždukajući uvodnu špicu za pjesmu Evrovizije stavio sam kravatu i uputio se na biralište.

Dobro, nisam stavio kravatu. Sve koje imam u kući su razvezane, a čvor ne znam sam vezati. A i izgledao bih glupo. Jer mi je do ovih izbora stalo koliko i vama. Znači ne baš mnogo.

Uđoh unutra dobardan dobardan, predah dokumente, dobih glasački listić veličine 18-inčnog monitora, upitah, da budem siguran "aha, znači zaokružujem minimum jedno, maksimum dvanaest imena?" Žena za stolom nešto promrlja.

Upitah ponovo da li mogu zaokružiti dvanaest kandidata bez obzira na stranke.

"Vi se to sa mnom šalite?"

"Ne, ozbiljno vas pitam."

"A ne, dragi moj, zaokružujete JEDNU stranku i eventualno JEDNOG kandidata iz te stranke ako ne preferirate prvoga na listi."

Pih! Kakvo razočaranje! Kakav tektonski poremećaj vlastite političke svjesnosti! Nice wings, Icarus! Ode moja brižljivo odabrana lista niz kanalizaciju.

Šteta. Mislim da bi bilo bolje da glasači mogu rikošetirati među tih dvjestotinjak političkih izbora - to bi dalo sigurno konstruktivnije rezultate nego da se moraju fokusirati samo na jednu stranku, iako znam da bi dobar dio ljudi onda zaokružio svih 12 imena unutar svoje omiljene političke stranke. Nijedna politička stranka ne dijeli SVE političke nazore koji čine vaše osobne stavove - balansirajući između različitosti mogli biste naći omjer najpribližniji svojim vlastitim stavovima. Šteta. Ovi se izbori održavaju po drugačijem algoritmu.

(Tu mi u trenutku prođe kroz glavu činjenica kako različiti pristupi i obrade mogu dati različite rezultate: kad prebrojavate numeričke vrijednosti, koja je srednja vrijednost? Aritmetička, geometrijska ili harmonijska sredina? I zbog toga se dešavaju neintuitivne stvari. Vi možete uzeti u obzir sve plaće u državi, od najviše do naniže, i onda izračunati prosjek. Ali on zavarava. Zbog toga je moguće da 80% ljudi prima plaću ispod prosjeka. Ali skrećem s teme.)

Što sad? Sjeo sam na glasačko mjesto, zaštićen od pogleda savijenim kartonom neke kutije. Papir nije stao između kartona, kutevi su se savijali.

Dao sam glas onima kojima sam odabrao najveći broj kandidata.

Užas od stranke. Karizmatični poput kanarinca. Politička svjesnost...pa mislim da moja vlastita književna skupina ima veću. Biografije im se svode na "vau, super su, pristupio/la sam im jer mi je cool i želim se boriti za pravdu". Ava Karabatić ima bolji PR.

Piratska stranka. Njima sam dao glas. Ne, ovo nije reklama. Oni su mi od svih još najmanje nesimpatični.

Ne dijelim njihove svjetonazore. Dobro, dijelim ih donekle, u protivnom ne bih nacrtao krumpir pored njihova imena.

Razlog? Da su u pitanju lokalni/državni izbori, ne bih. Glasao bih za ono masovno što najbolje drži na uzdi opoziciju koju ne trpim. Ali ovaj moj impuls je sličan impulsu mnogih ljudi (bili su studenti u to vrijeme) koji su bili davali glasove Hrvatskoj stranki umirovljenika još prije nego su koalicijski bili u Saboru: "ah, dao sam i penzićima jedan glas". (Ta je stranka, nakon što je ušla u sabor u velikoj postizbornoj trgovini u rekordnom roku pokazala svoje poltronstvo, ali to sad nije bitno). Isto tako ni HNS nikad ne bi dobio onaj svoj bijedni postotak da ljudima nije prošlo kroz glavu "aha, nešto se gradilo".

Ovo su izbori koji nas se manje tiču pa možemo vrludati. Možda rezutat bude zanimljiv. Ljudi svakako još nemaju svijest o sudjelovanju u euro-parlamentu i tome koliko se tiče kvalitete njihova vlastita života (otuda i slab odaziv), no za godinu dana, priča će sigurno biti jasnija. Iako vjerojatno i gorča.

Ovo su povijesni, prvi izbori u Hrvatskoj koji se tiču Europe. Ako ti izbori budu istovremeno i zadnji, bit će još povijesniji. Kako god se borila dva dijametralno suprotna politička levijatana, rezigniranost rezultata možda posluži kao izboj političke mašte običnog čovjeka. Ili možda njegovog smisla za humor, filtriranog kroz kvante političkog spektra. Zavalite se u naslonjač i uživajte; bit će nam ili bolje, ili će nam put u pakao biti slikovit.

Grazie, Zagabria

Hvala svima koji su došli na nastup u Tvornici.

Nama je bilo vrlo dobro, nadam se i vama. Ugodna atmosfera i fina publika. Ako je nastup na velikoj pozornici ekvivalent velikog koncerta, ovo je bila klupska svirka - a takve su mi najdraže.

Isprika svima koji su podlegli mojim najavama da će ulaz biti ulaz biti besplatan, a nije bio (iako nije bio skup). To je nešto mimo naše kontrole. Nadam se da se nitko nije okrenuo na ulazu i otišao zbog toga. Ako i jest, razumjet ću i ispričavam se.

Nadam se da će ovakvi nastupi dobiti zamaha - kratko, dinamično, nadam se i zabavno, ne daviti previše - zapravo, još i manje :)  Ionako u ovo doba, zahvaljujući internetu, imamo attention span jedne muhe.

Vidimo se...na istom mjestu, i u nekim drugim gradovima.

Riječki pisci nastupaju u Zagrebu

Književna skupina iz rock 'n' roll grada Rijeke - Ri-lit - nastupa u belom Agram gradu, točnije u Tvornici (mali pogon), u utorak, 12. ožujka u 20 sati.

Obećaje se kvalitetna književna večer na kojoj će se ljudi zabaviti i neće im biti dosadno kao na nekim drugim pretencioznim književnim večerima.

Svaki autor čita kratku priču od trajanju od pet do deset minuta. A priče su dobre. I zabavne. A ne podilaze masovnom šundu i drže visoke literarne standarde.

Ulaz je besplatan, gratis, dž. Dođite ugodno ispuniti sumornu ožujsku večer prije nove radne srijede.

S obzirom da je riječ o riječkim piscima, to će više nalikovati na rock koncert.

Nastupaju ljudi s gornje fotke (ay Carmela, gracias por la foto), a to su redom slijeva na desno:

- Zoran Žmirić, finalist vebezeove nagrade za izvrsni roman Blockbuster, kolumnist i gamer, autor Riječkih rock himni, mecena;

-Vlado Simcich Vava, poznat kao srčani gitarist Laufera i inih rock legendi, danas jednako srčani prozaik i inicijator cijelog ovog literarnog rock 'n' roll sna;

- Milan Zagorac, autor prvog hrvatskog romana o mobbingu Jeste li kupili direktoru parkerice, urednik, izdavač i erudit;

- Tea Tulić, dobitnica algoritmove nagrade Prozak za roman Kosa posvuda; istinsko senzibilno remek-djelo bez premca;

- yours truly Moris Mateljan, ime za koje će se, bez lažne skromnosti, uskoro čuti jer mu izlazi zbirka pjesama za ljude koji ne vole pjesme;

- Enver Krivac, strip-crtač, radijski voditelj, glazbenik, vjerojatno najsvestraniji od svih, dobitnik nagrade Artefakt za roman Ulica Helen Keller i nagrade Prozak za Ništa za pisati kući o, roman koji izlazi uskoro;

- Zoran Krušvar, super-ultra-hiper-produktivni luđak čiji opus ne želim navoditi ovdje jer imam milosti prema kapacitetu servera, dobitnik nagrade Sfera, čovjek koji graciozno pliva po vodama znan-fana, fantasyja, horora i ostalih spekulativnih coprnica;

- Bojan Mušćet, Riječanin sa stalnom adresom u Zagrebu, kolumnist, techno-freak, legenda Riječkoga kruga, književne grupe 80-ih;

- Alen Kapidžić, brutalni not-so-young adult autor koji šamara stranice krvlju i okrutnošću, od antiutopije do suvremenih bauka društva.

C'mon Zagreb!

Seks njegova pontifikata

I to se konačno moralo desiti.

Nakon niza skandala, kriza, boljih i lošijih Papa, Svetu Stolicu je zauzeo jedan od najmlađih Papa u povijesti – čovjek kojeg su rijetko oslovljalali njegovim papalnim imenom, a najčešće zvali Karizmatik ili Papa Koji Se Smiješi. Papa koji je svoje mise i govore pred masama diljem svijeta često održavao u emotivnim suzama, Papa koji je svoje enciklike posvećivao radije univerzalnom pozivanju na ljubav nego tananim uzlovima i mršenjima eshatoloških analiza.

U nizu putovanja po svijetu, u nizu obraćanja masama, u nizu konferencija za novinare dešavali su se svakojaki ispadi. Neuspjeli atentatori, aktivisti, čudaci, narkomani, očajnici željni utjehe. Dok jednog dana u katedralu prepunu ljudi i reporterskih kamera nije došla i ona, čvrste odluke da ustraje u svojem naumu.

I to se konačno moralo desiti.

Žamor je zasuo katedralu kad je gola žena istrčala naprijed a službenici sigurnosti reagirali nakon sekunde popraćene konfuzijom.

„Stanite“, poviče Papa ustavši iz stolice. Ljudi iz osiguranja, njih četvorica koji su mladu ženu već nosili vodoravno poput kakve daske, stadoše i okrenuše se.

„Spustite je, molim vas. Umiri se, dijete, neće ti nitko ništa. Gospodo, bez straha, ova gola dama sigurno nema kod sebe oružje za atentat.“ Smijuljenje mase malo ublaži nelagodu. Reporterske foto-bljeskalice su šarale katedralom. Odnekud se nađe dugačak baloner i par ruku prekrije ženinu golotinju.

„Kako se zoveš, djevojko?“

Žamor utihne, a njezin glas, tih i nesiguran nakon trenutka oklijevanja ispuni brod katedrale.

„Christina, Sveti Oče.“

„Koliko imaš godina?“

„Osamnaest. Od...prije mjesec dana.“

„Hoćeš li, molim te, meni i svima ovdje objasniti zašto si u ovu pastvu ušetala gola?“

„Zato jer Vas želim, Sveti Oče.“

Žamor poput plimnog vala naraste do urlika. Mlada žena s pogledom u očima koje su odavale poremećen um kao da se napojila energijom buke i podigne svoj glas kroz kakofoniju do gotovo histeričnog registra.

„Znakovi Nebesa su mi rekli da me podržavaju u mojem naumu...i sjedinit ću se s Vama! Naočigled sviju! I to će biti...“

Urlik mase nadglasa ženine rečenice, negdje se začu zveket kao da se nešto srušilo, a reporterske bljeskalice su udvostručile frekvenciju.

Karizmatik raširi ruke i zatraži tišinu. Svjetina se smirila, ali je i dalje šušljetala.

„Christina. Hoćeš li molim te, ako ti je po volji, prići ovdje i pokazati svoje tijelo?“

Šušljetanje se produbi u registru i ispuni nevjericom. Stišavalo se kako je ona lagano koračala naprijed i maknula baloner sa sebe. Potpuna je tišina nastupila kad je svjetlost ocrtala njezine male grudi, rebra, trbuh, stidne dlake i vitke noge.

„Imaš lijepo tijelo.“

Gomila ispusti unisoni uzdah, a ona se nesigurno nasmiješi, ne znajući do čega će je dovesti ovaj neočekivani scenario.

„Ja mogu pogledati u tvoje tijelo, jer ga ne želim.“

„Ali Oče, ja sam ta koja...“

„Moja borba protiv napasti tijela je moja borba protiv iskušenja i draga je Božjim očima.“

„Oče, meni se ukazalo...da ćemo nas dvoje, pred Bogom i ljudima, da svi vide...jer...“

Amplituda žamora ponovno nadglasa poremećenu ženu. Papa još jednom raširi ruke da bi ga čuli.

„Christina, ti tvrdiš da si dobila glas od Neba, a ja ne mogu suditi da li je tvoj um poremećen ili si zaista primila vokaciju. Ako je istina da si primila Glas da ti i ja trebamo stupiti u odnos u ovoj crkvi pred svima jer misliš da bi to bilo Bogu drago, onda shvati, to se već desilo.“

„Mi...“

„Mi – muškarac i žena u srazu iz ljubavi jesmo upravo imali odnos na očigled sviju, i ne bi se mogao desiti sada i ovdje bez nas oboje. A ako tražiš ono puteno u tome, onda znaj da smo ti i ja upravo zbog tvoje golotinje pobudili napast ovdje prisutnima, kardinalu i svećenicima. Imala si pravo kad si rekla da je to znak s Nebesa. Jer neki od njih će u svojoj duši možda pokleknuti u napasti putenosti, a neke će ova ljubav filtrirati iznad iskušenja u visinu Božje milosti.“

I Papa se nasmiješi, a Christina zastenje od epifanije.

(veljača 2012.)

Jeste li vidjeli ženama oči?

Vidio sam mladića od niti dvadeset. Ušao je u autobus, kozja bradica, kosa ošišana na milimetar.

Ponekad, kad vidite takvog mladog čovjeka, jednostavno znate da je koliko jučer još, ili prije četiri dana, imao dugu kosu. Nisu sve ošišane glave iste. Neki imaju kosu dužine milimetra; ali znate da su imali kosu dugu do ramena. Nekako znate. Da li po držanju, po trzanju glave, po rockerskoj kožnoj jakni, po pogledu. Ne znam. Ali osjećam. I suosjećam. Jer sam više nego jednom bio u takvoj situaciji.

I odem kući sretan, jer sam spoznao sitnu mudrost koju svatko može iskusiti, ali nitko objasniti, a opet ako nekome budem pričao o tome, znati će odmah u čemu je stvar.

I pitam se kad ću ponovo steći takvu spoznaju niotkuda, spoznaju koja nas okružuje, ljudi je ne definiraju ali svatko je osjeti.

Spoznaja je došla sa zimom, i to s onim najhladnijim tjednom u godini. Onim tjednom kad mediji najavljuju blokade prometnica, kolapse zimskih službi,  preporučuju ljudima da ostanu kući i govore o nezapamćenom valu hladnoće. Svake godine.

Hladno je. Čekam autobus na stanici, a snijeg pada toliko jako da ljudi dijele gotovo polu-ratno uzbuđenje. Nevolja ih zbližava, svi žele čuti glasine, prepričati zgodu, komentirati situaciju. Kažu da je linija ta-i-ta javnog gradskog prijevoza blokirana zbog snijega i da bi se, ako ovako nastavi, noćas moglo desiti to-i-to.

Čekam pod plastičnom zavjetrinom. Snijeg pada u krpama, u tišini, svi kao da imaju neko poštovanje prema tome; muškarci u kaputima, frankenštajnovskim koracima, neki stoički, neki mrzovoljno, glume čeličenje. Vječito zimom rječito šute.

Žene na stanici.

Žene su najljepše u tom tjednu u godini kad stegne zima. Netko možda iščekuje ljeto i kratke suknje, ali ciča zima čini od žena predivna stvorenja, koja stoje ukipljene, blijede i rumene na stanici, isparava im dah preko šala, a oči su im šire nego ikad prije. Jeste li vidjeli ženama oči? Kao da je sva naivnost djece prešla u promjer, svaka od njih razrogačenih očiju, šminke nemaju i ljepše su nego ikad.

Netko voli ženstvene žene, netko muškobanjaste. Netko voli brižljivo skockane žene u toaleti, netko žene u muškoj, dva broja prevelikoj košulji, jutro nakon što su vodili ljubav s njima.

Ja volim oči široke poput ciklone, dok šminka kopni na hladnoći, a led steže.

U neobuzdanoj mašti, u snu, u groznici, muškarci su štošta plastičnoga – kipar bi ih izrazio kao uglate objekte, kao stamene likove, kao masivne skretničare, zadrte voćke koje se tvrdoglavo drže korijena, kao cijevi oružja ili klipove turbomotora; najčešće kao nešto falusoidno.

Ali na ciči zimi, muška esencija oblikovana u plastiku postaje deka, topla, čupava i s kariranim uzorkom, omata žene cijelom dužinom. Osim očiju, čiju širinu ne žele nikad otopljenu.

Noć velikog čitanja

Najveći književni spektakl u Rijeci od...tko zna kad. Zaista.

Ulaz je besplatan.