Seks njegova pontifikata





I to se konačno moralo desiti.

Nakon niza skandala, kriza, boljih i lošijih Papa, Svetu Stolicu je zauzeo jedan od najmlađih Papa u povijesti – čovjek kojeg su rijetko oslovljalali njegovim papalnim imenom, a najčešće zvali Karizmatik ili Papa Koji Se Smiješi. Papa koji je svoje mise i govore pred masama diljem svijeta često održavao u emotivnim suzama, Papa koji je svoje enciklike posvećivao radije univerzalnom pozivanju na ljubav nego tananim uzlovima i mršenjima eshatoloških analiza.

U nizu putovanja po svijetu, u nizu obraćanja masama, u nizu konferencija za novinare dešavali su se svakojaki ispadi. Neuspjeli atentatori, aktivisti, čudaci, narkomani, očajnici željni utjehe. Dok jednog dana u katedralu prepunu ljudi i reporterskih kamera nije došla i ona, čvrste odluke da ustraje u svojem naumu.

I to se konačno moralo desiti.



Žamor je zasuo katedralu kad je gola žena istrčala naprijed a službenici sigurnosti reagirali nakon sekunde popraćene konfuzijom.

„Stanite“, poviče Papa ustavši iz stolice. Ljudi iz osiguranja, njih četvorica koji su mladu ženu već nosili vodoravno poput kakve daske, stadoše i okrenuše se.
„Spustite je, molim vas. Umiri se, dijete, neće ti nitko ništa. Gospodo, bez straha, ova gola dama sigurno nema kod sebe oružje za atentat.“ Smijuljenje mase malo ublaži nelagodu. Reporterske foto-bljeskalice su šarale katedralom. Odnekud se nađe dugačak baloner i par ruku prekrije ženinu golotinju.

„Kako se zoveš, djevojko?“
Žamor utihne, a njezin glas, tih i nesiguran nakon trenutka oklijevanja ispuni brod katedrale.
„Christina, Sveti Oče.“
„Koliko imaš godina?“
„Osamnaest. Od...prije mjesec dana.“
„Hoćeš li, molim te, meni i svima ovdje objasniti zašto si u ovu pastvu ušetala gola?“
„Zato jer Vas želim, Sveti Oče.“

Žamor poput plimnog vala naraste do urlika. Mlada žena s pogledom u očima koje su odavale poremećen um kao da se napojila energijom buke i podigne svoj glas kroz kakofoniju do gotovo histeričnog registra.
„Znakovi Nebesa su mi rekli da me podržavaju u mojem naumu...i sjedinit ću se s Vama! Naočigled sviju! I to će biti...“

Urlik mase nadglasa ženine rečenice, negdje se začu zveket kao da se nešto srušilo, a reporterske bljeskalice su udvostručile frekvenciju.

Karizmatik raširi ruke i zatraži tišinu. Svjetina se smirila, ali je i dalje šušljetala.

„Christina. Hoćeš li molim te, ako ti je po volji, prići ovdje i pokazati svoje tijelo?“
Šušljetanje se produbi u registru i ispuni nevjericom. Stišavalo se kako je ona lagano koračala naprijed i maknula baloner sa sebe. Potpuna je tišina nastupila kad je svjetlost ocrtala njezine male grudi, rebra, trbuh, stidne dlake i vitke noge.

„Imaš lijepo tijelo.“
Gomila ispusti unisoni uzdah, a ona se nesigurno nasmiješi, ne znajući do čega će je dovesti ovaj neočekivani scenario.
„Ja mogu pogledati u tvoje tijelo, jer ga ne želim.“
„Ali Oče, ja sam ta koja...“
„Moja borba protiv napasti tijela je moja borba protiv iskušenja i draga je Božjim očima.“
„Oče, meni se ukazalo...da ćemo nas dvoje, pred Bogom i ljudima, da svi vide...jer...“

Amplituda žamora ponovno nadglasa poremećenu ženu. Papa još jednom raširi ruke da bi ga čuli.
„Christina, ti tvrdiš da si dobila glas od Neba, a ja ne mogu suditi da li je tvoj um poremećen ili si zaista primila vokaciju. Ako je istina da si primila Glas da ti i ja trebamo stupiti u odnos u ovoj crkvi pred svima jer misliš da bi to bilo Bogu drago, onda shvati, to se već desilo.“
„Mi...“
„Mi – muškarac i žena u srazu iz ljubavi jesmo upravo imali odnos na očigled sviju, i ne bi se mogao desiti sada i ovdje bez nas oboje. A ako tražiš ono puteno u tome, onda znaj da smo ti i ja upravo zbog tvoje golotinje pobudili napast ovdje prisutnima, kardinalu i svećenicima. Imala si pravo kad si rekla da je to znak s Nebesa. Jer neki od njih će u svojoj duši možda pokleknuti u napasti putenosti, a neke će ova ljubav filtrirati iznad iskušenja u visinu Božje milosti.“

I Papa se nasmiješi, a Christina zastenje od epifanije.





(veljača 2012.)

Jeste li vidjeli ženama oči?




Vidio sam mladića od niti dvadeset. Ušao je u autobus, kozja bradica, kosa ošišana na milimetar.

Ponekad, kad vidite takvog mladog čovjeka, jednostavno znate da je koliko jučer još, ili prije četiri dana, imao dugu kosu. Nisu sve ošišane glave iste. Neki imaju kosu dužine milimetra; ali znate da su imali kosu dugu do ramena. Nekako znate. Da li po držanju, po trzanju glave, po rockerskoj kožnoj jakni, po pogledu. Ne znam. Ali osjećam. I suosjećam. Jer sam više nego jednom bio u takvoj situaciji.

I odem kući sretan, jer sam spoznao sitnu mudrost koju svatko može iskusiti, ali nitko objasniti, a opet ako nekome budem pričao o tome, znati će odmah u čemu je stvar.

I pitam se kad ću ponovo steći takvu spoznaju niotkuda, spoznaju koja nas okružuje, ljudi je ne definiraju ali svatko je osjeti.

Spoznaja je došla sa zimom, i to s onim najhladnijim tjednom u godini. Onim tjednom kad mediji najavljuju blokade prometnica, kolapse zimskih službi,  preporučuju ljudima da ostanu kući i govore o nezapamćenom valu hladnoće. Svake godine.

Hladno je. Čekam autobus na stanici, a snijeg pada toliko jako da ljudi dijele gotovo polu-ratno uzbuđenje. Nevolja ih zbližava, svi žele čuti glasine, prepričati zgodu, komentirati situaciju. Kažu da je linija ta-i-ta javnog gradskog prijevoza blokirana zbog snijega i da bi se, ako ovako nastavi, noćas moglo desiti to-i-to.

Čekam pod plastičnom zavjetrinom. Snijeg pada u krpama, u tišini, svi kao da imaju neko poštovanje prema tome; muškarci u kaputima, frankenštajnovskim koracima, neki stoički, neki mrzovoljno, glume čeličenje. Vječito zimom rječito šute.

Žene na stanici.

Žene su najljepše u tom tjednu u godini kad stegne zima. Netko možda iščekuje ljeto i kratke suknje, ali ciča zima čini od žena predivna stvorenja, koja stoje ukipljene, blijede i rumene na stanici, isparava im dah preko šala, a oči su im šire nego ikad prije. Jeste li vidjeli ženama oči? Kao da je sva naivnost djece prešla u promjer, svaka od njih razrogačenih očiju, šminke nemaju i ljepše su nego ikad.

Netko voli ženstvene žene, netko muškobanjaste. Netko voli brižljivo skockane žene u toaleti, netko žene u muškoj, dva broja prevelikoj košulji, jutro nakon što su vodili ljubav s njima.

Ja volim oči široke poput ciklone, dok šminka kopni na hladnoći, a led steže.

U neobuzdanoj mašti, u snu, u groznici, muškarci su štošta plastičnoga – kipar bi ih izrazio kao uglate objekte, kao stamene likove, kao masivne skretničare, zadrte voćke koje se tvrdoglavo drže korijena, kao cijevi oružja ili klipove turbomotora; najčešće kao nešto falusoidno.

Ali na ciči zimi, muška esencija oblikovana u plastiku postaje deka, topla, čupava i s kariranim uzorkom, omata žene cijelom dužinom. Osim očiju, čiju širinu ne žele nikad otopljenu.