...bizargonauti.

Dan prodavaonica ploča, 2013.

Dana prodavaonica ploča (Record Store Day) je međunarodno slavljeni dan koji svake godine pada na treću subotu u travnju, a svrha mu je slaviti glazbenu umjetnost - to ja dan koji okuplja na tisuće fanova, glazbenika i neovisnih prodavaonica ploča diljem svijeta.

Japanski Premijeri, riječki eklektični sastav u čijim redovima su, između ostalog, dva riječka književnika - Enver Krivac i Moris Mateljan, u suradnji s riječkim techno-pionirom Draženom Štimcom objavili su povodom današnjeg Dana novi singl:

Japanski Premijeri & DIRTY4MAT: 

RSD 2013 Single

Ovdje. 

Visokopolarna i niskokalorična suradnja, nastavak priče o ljetnom snijegu i televizijskim temama djetinjstva, ovaj put sa stručkom petrusimena, sadrži:

Strana A: Summer Snow Part 3
Strana B: Опстанак Ремикс

Podržite vinil.

Podržite Vašu lokalnu prodavaonicu glazbe.

Za koga sam ja to glasao?

Ajd, rekoh, da prošetam. Čitam na portalu da je odaziv do 11 sati bio vrtoglavih 5%, pa da se država ne crveni od stida pred blještavim mramornim hodnicima Euro-institucija, odoh pridodati svojih 0.00002333782% (toliko naime vrijedi vaš glas).

Ali za koga da glasam?

Tko se uopće kandidirao? Kako, koliko? Slabo sam to pratio ovih dana. Hajde da malo vidim.

Prvo mi je trebalo vremena  da nađem podatke. Ukucam u Google "izbori EU parlament" i par varijacija na temu. Trebalo mi je dobrih 15 minuta da nađem konkretan i koristan izvor sa popisima svih stranaka, ljudi, biografijama, slikama, i za što se zalažu. Prvo me je put odveo na službene stranice nečega nečega Republike Hrvatske - o, kako ih mrzim! prepune socijalističke dosade, birokratsko-pravnog jezika, izvješća, priopćenja iz Narodnih novina 12/2011 paragraf 615b. Nijedna službena državna internet-stranica nije nimalo prijateljska prema korisnicima, jeste li primijetili? Hrvatske institucije nemaju pojma čemu služi web. Ili znaju, ali ih je strah toga.

Dobro, našao sam. Aha. Znači, bira se 12 kandidata iz svih stranaka. Dobro, promiješat ćemo ih kao dijete paket špigula. Tri-četiri iz jedne stranke, neke socijalno osjetljive, tri-četiri iz neke slične ali sa malo drugačijim svjetonazorima, ovi na vlasti se samo prave socijalno osjetljivi, jedan kandidat je i više nego što su zaslužili...jedan glas za nekakve ekologe...čekaj, s kime ti zeleni koaliraju?!?! Nema šanse! Aha, postoje još jedni zeleni, ti su izgleda nezavisni. Može jedan, ajde. Okej, a sada u duhu demokracije, odabrat ću i jedno ime s desnog kraja spektra. Nije dobro da vlada jednostranačje, treba ravnoteže.

S obzirom da dešnjaci nisu progresivisti, već tradicicionalno-konzervativni, odabrat ću nekoga tko je barem karizmatičan i šarmantan...da i taj kut Hrvatske prezentiramo u pozitivnom svjetlu. I to me je dovelo u užasnu pometnju. Koga da odaberem? Sve neki krmci. Vidi ovoga, slikao se u vojnoj odori? Ma daj, ne pizdi. Očekivao sam elegantnu ekipu u krojenim engleskim odjelima. Jedva nađoh jednog. Akademik je. I Židov. Odlično. Nije baš neka teška desnica, više neoliberalni desni centar, ali to je, pretpostavljam, najdalje što mogu ići.

Do ovog trenutka sam postao potpuno dementan, kao da sam  ja taj koji osobno bira ljude za parlament.  I znam da se blokovi sličnih političkih struja udružuju nasuprot suprotnih blokova; nije da u euro-parlamentu glasuje Hrvatska protiv Luksemburga. Toliko znam. Ali svejedno, pomislih, treba zemlju prezentirati u što boljem svjetlu.

Svoj odabir dvanaestorice žigosanih sam brižljivo ukucavao u Notepad; birao sam čitajući im biografije. I gledajući slike. Ako netko izgleda kao da je sišao s brda i još miriše na ovčji kožuh, ne može. Tužite me za šovinizam.

Listu sam prepisao na cedulju i strpao u džep. Zviždukajući uvodnu špicu za pjesmu Evrovizije stavio sam kravatu i uputio se na biralište.

Dobro, nisam stavio kravatu. Sve koje imam u kući su razvezane, a čvor ne znam sam vezati. A i izgledao bih glupo. Jer mi je do ovih izbora stalo koliko i vama. Znači ne baš mnogo.

Uđoh unutra dobardan dobardan, predah dokumente, dobih glasački listić veličine 18-inčnog monitora, upitah, da budem siguran "aha, znači zaokružujem minimum jedno, maksimum dvanaest imena?" Žena za stolom nešto promrlja.

Upitah ponovo da li mogu zaokružiti dvanaest kandidata bez obzira na stranke.

"Vi se to sa mnom šalite?"

"Ne, ozbiljno vas pitam."

"A ne, dragi moj, zaokružujete JEDNU stranku i eventualno JEDNOG kandidata iz te stranke ako ne preferirate prvoga na listi."

Pih! Kakvo razočaranje! Kakav tektonski poremećaj vlastite političke svjesnosti! Nice wings, Icarus! Ode moja brižljivo odabrana lista niz kanalizaciju.

Šteta. Mislim da bi bilo bolje da glasači mogu rikošetirati među tih dvjestotinjak političkih izbora - to bi dalo sigurno konstruktivnije rezultate nego da se moraju fokusirati samo na jednu stranku, iako znam da bi dobar dio ljudi onda zaokružio svih 12 imena unutar svoje omiljene političke stranke. Nijedna politička stranka ne dijeli SVE političke nazore koji čine vaše osobne stavove - balansirajući između različitosti mogli biste naći omjer najpribližniji svojim vlastitim stavovima. Šteta. Ovi se izbori održavaju po drugačijem algoritmu.

(Tu mi u trenutku prođe kroz glavu činjenica kako različiti pristupi i obrade mogu dati različite rezultate: kad prebrojavate numeričke vrijednosti, koja je srednja vrijednost? Aritmetička, geometrijska ili harmonijska sredina? I zbog toga se dešavaju neintuitivne stvari. Vi možete uzeti u obzir sve plaće u državi, od najviše do naniže, i onda izračunati prosjek. Ali on zavarava. Zbog toga je moguće da 80% ljudi prima plaću ispod prosjeka. Ali skrećem s teme.)

Što sad? Sjeo sam na glasačko mjesto, zaštićen od pogleda savijenim kartonom neke kutije. Papir nije stao između kartona, kutevi su se savijali.

Dao sam glas onima kojima sam odabrao najveći broj kandidata.

Užas od stranke. Karizmatični poput kanarinca. Politička svjesnost...pa mislim da moja vlastita književna skupina ima veću. Biografije im se svode na "vau, super su, pristupio/la sam im jer mi je cool i želim se boriti za pravdu". Ava Karabatić ima bolji PR.

Piratska stranka. Njima sam dao glas. Ne, ovo nije reklama. Oni su mi od svih još najmanje nesimpatični.

Ne dijelim njihove svjetonazore. Dobro, dijelim ih donekle, u protivnom ne bih nacrtao krumpir pored njihova imena.

Razlog? Da su u pitanju lokalni/državni izbori, ne bih. Glasao bih za ono masovno što najbolje drži na uzdi opoziciju koju ne trpim. Ali ovaj moj impuls je sličan impulsu mnogih ljudi (bili su studenti u to vrijeme) koji su bili davali glasove Hrvatskoj stranki umirovljenika još prije nego su koalicijski bili u Saboru: "ah, dao sam i penzićima jedan glas". (Ta je stranka, nakon što je ušla u sabor u velikoj postizbornoj trgovini u rekordnom roku pokazala svoje poltronstvo, ali to sad nije bitno). Isto tako ni HNS nikad ne bi dobio onaj svoj bijedni postotak da ljudima nije prošlo kroz glavu "aha, nešto se gradilo".

Ovo su izbori koji nas se manje tiču pa možemo vrludati. Možda rezutat bude zanimljiv. Ljudi svakako još nemaju svijest o sudjelovanju u euro-parlamentu i tome koliko se tiče kvalitete njihova vlastita života (otuda i slab odaziv), no za godinu dana, priča će sigurno biti jasnija. Iako vjerojatno i gorča.

Ovo su povijesni, prvi izbori u Hrvatskoj koji se tiču Europe. Ako ti izbori budu istovremeno i zadnji, bit će još povijesniji. Kako god se borila dva dijametralno suprotna politička levijatana, rezigniranost rezultata možda posluži kao izboj političke mašte običnog čovjeka. Ili možda njegovog smisla za humor, filtriranog kroz kvante političkog spektra. Zavalite se u naslonjač i uživajte; bit će nam ili bolje, ili će nam put u pakao biti slikovit.