Za koga sam ja to glasao?

Ajd, rekoh, da prošetam. Čitam na portalu da je odaziv do 11 sati bio vrtoglavih 5%, pa da se država ne crveni od stida pred blještavim mramornim hodnicima Euro-institucija, odoh pridodati svojih 0.00002333782% (toliko naime vrijedi vaš glas).

Ali za koga da glasam?

Tko se uopće kandidirao? Kako, koliko? Slabo sam to pratio ovih dana. Hajde da malo vidim.

Prvo mi je trebalo vremena  da nađem podatke. Ukucam u Google "izbori EU parlament" i par varijacija na temu. Trebalo mi je dobrih 15 minuta da nađem konkretan i koristan izvor sa popisima svih stranaka, ljudi, biografijama, slikama, i za što se zalažu. Prvo me je put odveo na službene stranice nečega nečega Republike Hrvatske - o, kako ih mrzim! prepune socijalističke dosade, birokratsko-pravnog jezika, izvješća, priopćenja iz Narodnih novina 12/2011 paragraf 615b. Nijedna službena državna internet-stranica nije nimalo prijateljska prema korisnicima, jeste li primijetili? Hrvatske institucije nemaju pojma čemu služi web. Ili znaju, ali ih je strah toga.

Dobro, našao sam. Aha. Znači, bira se 12 kandidata iz svih stranaka. Dobro, promiješat ćemo ih kao dijete paket špigula. Tri-četiri iz jedne stranke, neke socijalno osjetljive, tri-četiri iz neke slične ali sa malo drugačijim svjetonazorima, ovi na vlasti se samo prave socijalno osjetljivi, jedan kandidat je i više nego što su zaslužili...jedan glas za nekakve ekologe...čekaj, s kime ti zeleni koaliraju?!?! Nema šanse! Aha, postoje još jedni zeleni, ti su izgleda nezavisni. Može jedan, ajde. Okej, a sada u duhu demokracije, odabrat ću i jedno ime s desnog kraja spektra. Nije dobro da vlada jednostranačje, treba ravnoteže.

S obzirom da dešnjaci nisu progresivisti, već tradicicionalno-konzervativni, odabrat ću nekoga tko je barem karizmatičan i šarmantan...da i taj kut Hrvatske prezentiramo u pozitivnom svjetlu. I to me je dovelo u užasnu pometnju. Koga da odaberem? Sve neki krmci. Vidi ovoga, slikao se u vojnoj odori? Ma daj, ne pizdi. Očekivao sam elegantnu ekipu u krojenim engleskim odjelima. Jedva nađoh jednog. Akademik je. I Židov. Odlično. Nije baš neka teška desnica, više neoliberalni desni centar, ali to je, pretpostavljam, najdalje što mogu ići.

Do ovog trenutka sam postao potpuno dementan, kao da sam  ja taj koji osobno bira ljude za parlament.  I znam da se blokovi sličnih političkih struja udružuju nasuprot suprotnih blokova; nije da u euro-parlamentu glasuje Hrvatska protiv Luksemburga. Toliko znam. Ali svejedno, pomislih, treba zemlju prezentirati u što boljem svjetlu.

Svoj odabir dvanaestorice žigosanih sam brižljivo ukucavao u Notepad; birao sam čitajući im biografije. I gledajući slike. Ako netko izgleda kao da je sišao s brda i još miriše na ovčji kožuh, ne može. Tužite me za šovinizam.

Listu sam prepisao na cedulju i strpao u džep. Zviždukajući uvodnu špicu za pjesmu Evrovizije stavio sam kravatu i uputio se na biralište.

Dobro, nisam stavio kravatu. Sve koje imam u kući su razvezane, a čvor ne znam sam vezati. A i izgledao bih glupo. Jer mi je do ovih izbora stalo koliko i vama. Znači ne baš mnogo.

Uđoh unutra dobardan dobardan, predah dokumente, dobih glasački listić veličine 18-inčnog monitora, upitah, da budem siguran "aha, znači zaokružujem minimum jedno, maksimum dvanaest imena?" Žena za stolom nešto promrlja.

Upitah ponovo da li mogu zaokružiti dvanaest kandidata bez obzira na stranke.

"Vi se to sa mnom šalite?"

"Ne, ozbiljno vas pitam."

"A ne, dragi moj, zaokružujete JEDNU stranku i eventualno JEDNOG kandidata iz te stranke ako ne preferirate prvoga na listi."

Pih! Kakvo razočaranje! Kakav tektonski poremećaj vlastite političke svjesnosti! Nice wings, Icarus! Ode moja brižljivo odabrana lista niz kanalizaciju.

Šteta. Mislim da bi bilo bolje da glasači mogu rikošetirati među tih dvjestotinjak političkih izbora - to bi dalo sigurno konstruktivnije rezultate nego da se moraju fokusirati samo na jednu stranku, iako znam da bi dobar dio ljudi onda zaokružio svih 12 imena unutar svoje omiljene političke stranke. Nijedna politička stranka ne dijeli SVE političke nazore koji čine vaše osobne stavove - balansirajući između različitosti mogli biste naći omjer najpribližniji svojim vlastitim stavovima. Šteta. Ovi se izbori održavaju po drugačijem algoritmu.

(Tu mi u trenutku prođe kroz glavu činjenica kako različiti pristupi i obrade mogu dati različite rezultate: kad prebrojavate numeričke vrijednosti, koja je srednja vrijednost? Aritmetička, geometrijska ili harmonijska sredina? I zbog toga se dešavaju neintuitivne stvari. Vi možete uzeti u obzir sve plaće u državi, od najviše do naniže, i onda izračunati prosjek. Ali on zavarava. Zbog toga je moguće da 80% ljudi prima plaću ispod prosjeka. Ali skrećem s teme.)

Što sad? Sjeo sam na glasačko mjesto, zaštićen od pogleda savijenim kartonom neke kutije. Papir nije stao između kartona, kutevi su se savijali.

Dao sam glas onima kojima sam odabrao najveći broj kandidata.

Užas od stranke. Karizmatični poput kanarinca. Politička svjesnost...pa mislim da moja vlastita književna skupina ima veću. Biografije im se svode na "vau, super su, pristupio/la sam im jer mi je cool i želim se boriti za pravdu". Ava Karabatić ima bolji PR.

Piratska stranka. Njima sam dao glas. Ne, ovo nije reklama. Oni su mi od svih još najmanje nesimpatični.

Ne dijelim njihove svjetonazore. Dobro, dijelim ih donekle, u protivnom ne bih nacrtao krumpir pored njihova imena.

Razlog? Da su u pitanju lokalni/državni izbori, ne bih. Glasao bih za ono masovno što najbolje drži na uzdi opoziciju koju ne trpim. Ali ovaj moj impuls je sličan impulsu mnogih ljudi (bili su studenti u to vrijeme) koji su bili davali glasove Hrvatskoj stranki umirovljenika još prije nego su koalicijski bili u Saboru: "ah, dao sam i penzićima jedan glas". (Ta je stranka, nakon što je ušla u sabor u velikoj postizbornoj trgovini u rekordnom roku pokazala svoje poltronstvo, ali to sad nije bitno). Isto tako ni HNS nikad ne bi dobio onaj svoj bijedni postotak da ljudima nije prošlo kroz glavu "aha, nešto se gradilo".

Ovo su izbori koji nas se manje tiču pa možemo vrludati. Možda rezutat bude zanimljiv. Ljudi svakako još nemaju svijest o sudjelovanju u euro-parlamentu i tome koliko se tiče kvalitete njihova vlastita života (otuda i slab odaziv), no za godinu dana, priča će sigurno biti jasnija. Iako vjerojatno i gorča.

Ovo su povijesni, prvi izbori u Hrvatskoj koji se tiču Europe. Ako ti izbori budu istovremeno i zadnji, bit će još povijesniji. Kako god se borila dva dijametralno suprotna politička levijatana, rezigniranost rezultata možda posluži kao izboj političke mašte običnog čovjeka. Ili možda njegovog smisla za humor, filtriranog kroz kvante političkog spektra. Zavalite se u naslonjač i uživajte; bit će nam ili bolje, ili će nam put u pakao biti slikovit.

Jeste li vidjeli ženama oči?

Vidio sam mladića od niti dvadeset. Ušao je u autobus, kozja bradica, kosa ošišana na milimetar.

Ponekad, kad vidite takvog mladog čovjeka, jednostavno znate da je koliko jučer još, ili prije četiri dana, imao dugu kosu. Nisu sve ošišane glave iste. Neki imaju kosu dužine milimetra; ali znate da su imali kosu dugu do ramena. Nekako znate. Da li po držanju, po trzanju glave, po rockerskoj kožnoj jakni, po pogledu. Ne znam. Ali osjećam. I suosjećam. Jer sam više nego jednom bio u takvoj situaciji.

I odem kući sretan, jer sam spoznao sitnu mudrost koju svatko može iskusiti, ali nitko objasniti, a opet ako nekome budem pričao o tome, znati će odmah u čemu je stvar.

I pitam se kad ću ponovo steći takvu spoznaju niotkuda, spoznaju koja nas okružuje, ljudi je ne definiraju ali svatko je osjeti.

Spoznaja je došla sa zimom, i to s onim najhladnijim tjednom u godini. Onim tjednom kad mediji najavljuju blokade prometnica, kolapse zimskih službi,  preporučuju ljudima da ostanu kući i govore o nezapamćenom valu hladnoće. Svake godine.

Hladno je. Čekam autobus na stanici, a snijeg pada toliko jako da ljudi dijele gotovo polu-ratno uzbuđenje. Nevolja ih zbližava, svi žele čuti glasine, prepričati zgodu, komentirati situaciju. Kažu da je linija ta-i-ta javnog gradskog prijevoza blokirana zbog snijega i da bi se, ako ovako nastavi, noćas moglo desiti to-i-to.

Čekam pod plastičnom zavjetrinom. Snijeg pada u krpama, u tišini, svi kao da imaju neko poštovanje prema tome; muškarci u kaputima, frankenštajnovskim koracima, neki stoički, neki mrzovoljno, glume čeličenje. Vječito zimom rječito šute.

Žene na stanici.

Žene su najljepše u tom tjednu u godini kad stegne zima. Netko možda iščekuje ljeto i kratke suknje, ali ciča zima čini od žena predivna stvorenja, koja stoje ukipljene, blijede i rumene na stanici, isparava im dah preko šala, a oči su im šire nego ikad prije. Jeste li vidjeli ženama oči? Kao da je sva naivnost djece prešla u promjer, svaka od njih razrogačenih očiju, šminke nemaju i ljepše su nego ikad.

Netko voli ženstvene žene, netko muškobanjaste. Netko voli brižljivo skockane žene u toaleti, netko žene u muškoj, dva broja prevelikoj košulji, jutro nakon što su vodili ljubav s njima.

Ja volim oči široke poput ciklone, dok šminka kopni na hladnoći, a led steže.

U neobuzdanoj mašti, u snu, u groznici, muškarci su štošta plastičnoga – kipar bi ih izrazio kao uglate objekte, kao stamene likove, kao masivne skretničare, zadrte voćke koje se tvrdoglavo drže korijena, kao cijevi oružja ili klipove turbomotora; najčešće kao nešto falusoidno.

Ali na ciči zimi, muška esencija oblikovana u plastiku postaje deka, topla, čupava i s kariranim uzorkom, omata žene cijelom dužinom. Osim očiju, čiju širinu ne žele nikad otopljenu.

Znači, odlučili ste biti klavijaturist u rock bendu

Iskreno vam želim svu sreću. Trebat će vam. 

Ovdje ne govorim o jazz klavijaturistima ni o klasično obrazovanim ljudima...ovdje govorimo o prosječnom nekome tko je odlučio započeti svoj put prema karijeri u rock bendu...neafirmiranom, autorskom rock bendu (bendovima koji sviraju gaže i obrade je nešto lakše) bez obzira da li je u pitanju nekakav pop-rock, hard rock, punk, novi val, synth-pop, heavy metal, psihodelični rock ili neki od desetina modernih ili retro podžanrova.

Isto tako, ovaj tekst nije za već etablirana imena prisutna na estradi...ovo je za mlade (i one koji se osjećaju takvima) koji se vucaraju po raznoraznim "Ri-Rock" festivalima, kafićima i sumnjivim pozornicama. 

S obzirom da sam na glazbenim pozornicama nekih 20 godina, upozorit ću vas na neke stvari, da se ne nervirate unaprijed.Ili da se iznervirate.

1.) Naučite svirati. Naučite muzičku teoriju i harmoniju. Ne morate bit Rahmanjinov, ne morate biti ultra-brzi solist, ne znam kakav tehničar ili poznavatelj jazz harmonije. Ne morate čak ni znati razdvojiti lijevu i desnu ruku. Ali naučite osnovne akorde i intervale, kad bend bude svirao iz F#7 da to možete dostojno popratiti. Jednim tonom, ali ispravnim. Zato jer:

2.) Gitaristu može pasti na pamet da jednostavnu pjesmu od 3 akorda iz A transponira pol tona više, jer tako pjevaču/pjevačici odgovora. Sve što gitarist i basist moraju napraviti jest maknuti prst jedan prag dalje. Bubnjara boli đon. A vi, vi morate usvojiti čitavu novu grupu neobičnih prstohvata koji podrazumijevaju da kažiprstom hvatate prvo crnu tipku u kvintakordu.

3.) Tegliti klavijaturu svaki put na probu je vrlo nespretno. Bilo bi idealno kad biste ju mogli pustiti u garaži, a doma, za vježbu (ako vježbate) imate neku priručnu klavijaturu.

4.) Klavijaturisti imaju neke opasne moći. Jedna od tih moći je upliv na zvučnu sliku benda. Zbog klavijature, bend može zvučati abrazivnije, u duhu nekakvog indie-rocka, ali pritiskom na jedno dugme priča može postati ljigava poput Olivera Dragojevića 1988. Budite vrlo oprezni sa zvučnom slikom. Nije isto ako bend želi zvučati kao Deep Purple ili Duran Duran.

5.) Upoznajte svoj instrument. Upoznajte osnovnu arhitekturu klavijature, naučite što je oscilator, što filter, što znači ADSR a što LFO. Upoznavanje je bitno jer:

6.) Kao što rekoh, imate moć. Klavijaturom možete ubiti čovjeka. Uopće se ne šalim. Nije šala jer nije smiješno. Koliko god se rock gitaristi voljeli hvaliti "svirao sam tako glasno da je padala žbuka", ovo može imati neke ozbiljne posljedice. Na razglasu od 5 kilovata, ako namjestite rezonancu filtera da samooscilira i pritom spuštate frekvenciju od 20Khz prema 0 Hz možete ubiti čovjeka. Ozbiljno. Nije problem u tome da će vam ton-majstor jebati mater; niti da ćete skuriti opremu vrijednu 5000 eura, niti u tome da će popucati stakla ili padati žbuka. Možete ošteti sluh sebi i drugima, izazvati vibriranje očnih jabučica, grkljana i želuca; ubiti nekoga. Zaista. Upoznajte svoj instrument, i to prvo na slabijem razglasu.

7.) Kad smo već kod razglasa: to vam je sudbina. Na koncertima, gitaristi i basisiti imaju svoj monitoring u vidu 60-vatnog lampaškog pojačala. Bubnjar čuje sebe. Vi i pjevač/ica dijelite sudbinu da morate ići u razglas, ako dobijete neku monitoring-kutiju ispred sebe smatrajte se sretnim. Ionako ćete čuti samo gitaru i bubanj.

8.) Tome možete doskočiti ako nabaviti klavijaturno pojačalo, posebno pojačalo širokog opsega. Ako koristite gitarsko pojačalo, spržit ćete ga za mjesec dana. Ako koristite bas pojačalo, visoke frekvencije će biti donekle prigušene i "sudarat" ćete se s basisitom u frekvencijama.

9.) Kad već rekoh "upoznajte svoj instrument" postoji još jedan razlog za to: svi drugi instrumenti se mogu po volji, intuitivno i bez muke stišati, postati odsječni ili prigušeni. Klavijaturist može "prorijediti" svoje sviranje, ali to je to osim ako nemate pri rucu brzu opciju (potenciometar) za skraćivanje trajanja tona, expression pedalu ili umješnost u korištenju dinamičkih tipki. Priznajmo jednu istinu: klavijatura je puno primitivniji interfejs za komuniciranje s ljudima od žičanih i udaračkih instrumenata.

10.) Upoznajte povijest i razvoj svog instrumenta. Tek poslije ćete shvatiti zašto je to bitno. Gitarist zna da Gibsona treba zavoditi a Fendera silovati; zna razliku između Stratocastera i Telecastera, a tu razliku zna i čovjek u publici ako mu je mio rock 'n' roll. To što svirate Korg 01/W ili Roland XV ne znači ništa, a trebalo bi. Upoznajte barem epohe razvoja klavijatura, neke osnovne predstavnike i način na koji su utjecali na razvoj zvučne slike pop-muzike.

Nabrojao sam deset točaka, sad ću nabrojati neke stvari koje sam trebao spomenuti prve:

11.) Saznajte, što je preciznije moguće, što hoćete, što nećete, kakav vam instrument treba, i koliko njih: ono što vam u rock bendu treba, to je vrijedna mazga koja trpi transport. Raščistite sa sobom koji žanr ćete više-manje svirati u bendu: klavijatura koju sanjate za vlastiti elektronski solo album ne mora biti pogodna i za bend. Zapravo, sigurno nije.

12.) Odlučite se želite li digitalno ili analogno, veliko ili malo, novo ili staro, skupo ili jeftino. Zavisi i od toga da li ste u bendu "tapiserija", ili "melodičar" ili naprosto stvarate šumove i efekte. Ili sve pomalo.

13.) Također, dobro razmislite da li želite da je vaša mašina u stanju vrtiti "loopove" i sekvence - to stvara svu silu problema sa sinkronizacijom kad je bend u pitanju. Želite li biti DJ ili rock glazbenik? 

14.) Razmislite da li želite koristiti kompjuter na pozornici - desktop kompjuter sa 16-inčnim monitorom ne dolazi u obzir jer izgleda smiješno, a i razletit će vam se na sve strane kad drugi članovi benda grunu i počnu skakati na pozornici. Druga varijanta je laptop - njega koristite samo ako je zaista pouzdan, ne smrzava se, ne radi probleme s protokolima i softverom. Znači nikad. Poanta je: 

15.) Treba vam pravi instrument. Komad namještaja. Ako već i korisitite laptop sa fancy logotipom jabuke, potrudite da se vidi da stišćete tipke. Jer svirate u rock bendu, i NITKO neće cijeniti vaše kliktanje mišem, koliko god vi sekvenci programirali i slojeva zvuka brižljivo složili. Bubnjar vas ionako mrzi zbog toga jer ON mora pratiti tempo elektronske sekvence umjesto da ostatak benda prati njega.

16.) Što nas vraća na "prave" klavijature. Jedna je OK, dvije su maksimum, imati tri ili više klavijatura na pozornici u današnje doba je naprosto pretenciozno. Uostalom, stalak za jednu klavijaturu košta 100 kuna, stalak za 3 je čelična konstrukcija koja košta mjesečnu plaću.

 

Gornja granica pretencioznosti.

17.) Kad smo već kod kod stalaka, imajte najmanje jedan, a s obzirom da ste čovjek kojem se može desiti da neke stvari zaboravi, i s obzirom da se stalak može rasklimati, računajte na to da ćete dobar dio svoje karijere svirati na improviziranim pisaćim stolovima, stolicama, daskama za peglanje...ali najčešće kašetama za pivo.

18.) Veliko pitanje je - staro ili novo? Digitalno ili analogno? Stare klavijature imaju svoj šarm. Nije kao kod gitare: želite zvuk kakav je "nekad" bio, naprosto uzmete gitaru i lampaško pojačalo. Ovdje vam treba stara klavijatura - ili moderna klavijatura koja vjerodostojno radi posao, ali u tom slučaju morate znati koje moderne klavijature rade taj posao kako valja. Drugo, analogne klavijature će se resetirati ili zajodlati ako u prostoriji padne napon - a to će se desiti uz sva ta pojačala na koncertu, jer nemate dovoljno priključaka. Ako imate digitalnu klavijaturu, one će se resetirati i konfugirati nazad točno na onom mjestu gdje ste memorirali parametre - ali im, kao kompjuteru, treba vremena da podignu sustav, ponekad i čitavu minutu. Pa se vi ispričavajte publici.

19.) Još jedna stvar: uvijek imajte nekakvu rezervu: jeftinu klavijaturu, bilo što, samo da može napraviti "bip" ukoliko vam glavna zvijezda otkaže poslušnost. Ili nabavite ksilofon i imajte ga pored sebe, njemu elektronika neće pomrsiti račune.

20.) Vi ćete kod kuće provesti sate uživajući u jednom jedinom tonu i njegovim slojevima, mrmorenjima, interakcijama i pulsevima. I koliko god se trudili i napravili nevjerojatno kompleksan zvuk sa 16 slojeva klavira i violina i osipajućim zvončićima i šumom vjetra i zovom sirena, onog trenutka kad grunu gitara i bubanj ništa se od toga neće čuti, svejedno je da li svirate električne orgulje ili stari Nokijin mobitel; smatrajte se sretnima ako čujete nekakav "biiip" iz razglasa.

21.) Kad smo već kod toga, koliko zvukova može proizvesti vaša klavijatura? Pedeset, sto, milijun? Ne. Odgovor je: pet zvukova. Jer kad ste na probi i svi oko vas dižu buku, ti zvukovi su:

a) nekakav osrednji klavir,

b) nekakve osrednje orgulje,

c) nekakva upotrebljiva synth podloga, možda violine, možda duhači,

d) synth zvuk koji vam se sviđa (1),

e) synth zvuk koji vam se sviđa (2).

22.) Umalo da zaboravim: IMAJTE uvijek uza sebe produžni kabel za struju.

Slijedi nekoliko stvari koje se odnose na vaše kolege iz benda:

23.) Ako sam klavijaturist nije autor pjesme, obično će autor uletiti sa nečime u stilu "zamislio sam da klavijatura zvuči tako i tako". Hej. Ja ne govorim basistu da prijeđe na kontrabas ili trombon. Moj zvuk je moj; postoji granica kompromisa do koje mogu ići, ali nakon toga, odjebite.

24.) Isto tako, kad se radi nova pjesma, možda mi je dosadio isti zvuk klavira, i treba mi vremena da pronađem novi zvuk za koji mislim da će odgovarati. Imajte strpljenja s nestrpljenjem ostatka benda.

25.) Često će vam se desiti da autor/voditelj benda kaže "bilo bi dobro da ovu dionicu svira klavijatura umjesto gitare", eda bi gitarist mogao svirati nešto drugo ili solirati preko toga. Objasnite, vrlo strpljivo, da vrtiti tri akorda na gitari dok cijelo vrijeme zvoni prazna E žica ne zvuči jednako dobro na klavijaturi. Treba tražiti druga rješenja.

To je to. Ostalo je još nekoliko stvari vezanih uz klavijature i klavijaturiste, a one su sociološke:

23.) Iz nekog razloga, ljude vole čačkati po tuđim klavijaturama, čak i dok svirate. Nitko neće iz čista mira uzeti tuđu gitaru u ruke, ili za vrijeme pauze sjesti za bubanj. Ali klavijature su druga priča; nova košta oko dvadeset tisuća kuna, zašto ne bi svaka pijana budala iz publike malo svirala na njoj? Imate puno pravo zaustaviti koncert usred pjesme i tražiti da se dotični seronja ukloni.

24.) Po meni, klavijature se strahovito ekspresivan i seksi instrument. Koliko god bend ne-bio Motorhead nego intelektualno-emocionalan, uvijek se rock instrumentarij svodi na falusoidni komad drveta. U 70-ima su klavijature imale muda; s pojavom punka i novog vala su dobile na konciznosti izričaja ali su postale štreberski instrument; na klavijaturistima novih generacija je da ponovo razbiju tu predrasudu. A klavijature mogu zvukovno vrištati, orgazmično dahtati, pokriti zvučnu sliku onako kako nijedan instrument ne može. To ne znači da morate biti Keith Emerson ili  Jon Lord pa rušiti klavijature o pod ili ih polijevati benzinom i paliti; ali svakako se može poraditi na njihovoj vizualnoj atraktivnosti. Klavijaturisti su statični i ne šeću po pozornici (a sačuvaj bože 80-ih godina i prijenosnih klavijatura); pomirite se s tim da ćete uvijek biti negdje u kutu, iza, i da ćete jednom rukom udariti o zid; međutim klavijaturisti mogu koristi neke moderne ekspresivne tehnike; moderne Rolandove mašine koriste video-projektore spojene MIDI kontrolerom na klavijature ili koriste V-beam, što znači da pomicanjem ruke prekidate lasersku zraku da bi modulirali neki zvukovni parametar. Tu je i vokoder, današnji Akai i Korg mini-synthovi nude tu vrlo ekspresivnu opciju za male novce.

25.) Sada imam osjećaj da bih mogao navesti još 25 točaka. Možda neki drugi put. Poanta je, rock 'n' roll zahtijeva dvije stvari: da su pjesme dobre, i da je publika zabavljena. Ja sam znao stavljati jedan kraj kabela u usta da bih modulirao zvuk (što je sasvim izvedivo ako ZNATE da se vrijednost parametra određene synth-komponente mjeri u niskim voltažama), i općenito bio puno ekspresivniji s malim, monofonim klavijaturama nego sa velikim radnim stanicama od 7 oktava. Neobičnost škatule koju svirate će privući ljude. Ekspresivnost također. Vaša iskrenost ponajviše. Ono što vam treba je interaktivnost, ekspresivnost koja se može postići pomakom ruke. NE ustručavajte se koristiti efekte, odjeke i distorzije. To je u stanju jedan mali lokalni bend gurnuti u sferu Pink Floyda. A uza sve to, ne pretjerujte. Između jednostavnog i kompliciranog, odlučite se za jednostavnost. Kompliciranje je isto okej, ali na svojem mjestu i u svoje vrijeme, i drugi muzičari vam moraju onda dati "prostora".

I kao bonus-savjet: čuvajte se savjeta raznih nadri-muzičara. Uključujući mene.

Zašto sam se naježio, tako daleko od Amerike

Photo: Olivier Douliery. No copyright infringement intended. Using under a fair use, solely

for non-commercial and educational purposes.

 

Da pojasnim zašto me je ova fotografija naježila.

Nisam pretjerano zainteresiran za američku politiku. Iako politika svjetske velesile više ili manje indirektno kroji i našu vlastitu sudbinu, situacija preko bare ostaje naizgled daleko od naše svakodnevice.

Pomalo sam zasićen pričom oko američkih predsjedničkih izbora (a mogu misliti kako je tek Amerikancima); naši mediji ovih dana te izbore detaljno prate, u svakom slučaju detaljnije nego prije deset i više godina. To me i ne čudi s obzirom da internet i digitalni mediji brišu granice.

Sa svojim skromnim poznavanjem američke politike ne mogu reći mnogo osim da mi je drago da je Obama pobijedio Romneya, iz razloga u koje sad neću ulaziti.

Međutim, ono što je preko ponora drugačijih kultura i sudbina ostavilo dojam na mene, to je upravo ova fotografija.

We have overcome je direktna parafraza naslova stare pjesme We Shall Overcome, američke protestne folk-pjesme šezdesetih. I dok se "protestni folk" obično spominje u kontekstu hippie-kontrakulture, potrebno je sagledati i jednu širu sliku: kontrakultura šezdesetih je jedan (i ne samo jedan) naivan i idealistički pokret koji je propao. Znali su što ne žele, ali nisu znali što žele.

Je li zaista tomu tako? Da citiram G.R.R. Martina: da se šezdesete nisu dogodile, pedesete bi trajale zauvijek.  Taj pokret ima jednu mnogo širu sliku u ljudskoj povijesti; od Sjedinjenih Država preko studentskih buntova u Europi (i zapadnoj i komunističkoj) pa do Vijetnama. Ovdje prestajemo gledati  na jedan lokalni fenomen, i hippie-pokret možemo uvrstiti u jednu globalnu masu ljudske težnje za pravdom i...ljudskošću.

We Shall Overcome je bila himna Afromeričkog pokreta za ljudska prava (uostalom, korijeni su joj u jednoj staroj pjesmi iz kanona crnačke duhovne glazbe), ali nadišla je svoj lokalni protestni specifikum na krilima općeljudskog pokreta. Ono što je specifično za nas, ovdje, je jedna Joan Baez koja je vjerojatno i najpoznatiji izvođač ove pjesme. Ista Joan Baez koja je ranih devedestih došla u jednu državicu u istočnoj Europi dok su padale granate, u trenutku dok ni žohari nisu htjeli ući u tu istu državicu, i izvela tu istu pjesmu na improviziranom mini-koncertu na Jelačićevom trgu u Zagrebu.

Ako stavimo naš cinizam sa strane, čak i ako promotrimo stvari iz jednog rakursa gdje nam pogled neće kvariti vlastita naivnost, ova fotografija, ova poruka - We have overcome - pruža nadu. Nadu da se razum i ljudskost još drže na nogama. Nadu da se može zaustaviti kotač koji jednu svjetsku demokraciju pretvara u antiutopiju hakslijevskog tipa (kao što je onomad SSSR išao putanjom orvelovskog tipa).

Jedna pjesma možda ne može promijeniti svijet na bolje, ali svijet promijenjen na bolje cijenit će dobru pjesmu.

 


(studeni 2012.)
 

Što će se desiti Rijeci kad se razina mora podigne?

Podizanje razine mora, zbog otapanja leda u polarnim predjelima je neminovno. Neću ići toliko daleko da prognoziram podizanja od 100 ili više metara, kao što predviđaju neke pesimističnije prognoze. Neću biti ni banalan i proreći dizanje od jednoga ili dva metra, što nas sigurno čeka za nekoliko desetaka godina. Zadržat ću se na cifri od 60 metara - neugodna ali moguća varijanta koja bi se mogla desiti za 100, 200 ili više godina. S druge strane, teško je prognozirati vremenski rok, jer današnjim tempom obale rastu za desetinku milimetra godišnje, no ne može se znati hoće li (i kada) taj rast prestati biti linearan.

Svi znamo za te priče: Manhattan nestaje pod ocenaskim plimama, Nizozemska je nadrljala. Ali hajde da vidimo što će se dešavati tu, lokalno - točnije, u Rijeci, na Kvarneru i u Istri.

Upalite reflektor, na pozornicu dolazi brojka od 60 metara.

(Ovdje zanemarujem promjene na terenu u budućnosti, ljudski napredak u budućnosti, izgradnju novih građevina i lukobrana, te eroziju. Ovo je scenario "dok pucneš prstima".)

Počnimo od centra Rijeke. Centra nema. Ni luke, ni Korza, ni Starog grada. Ni krovovi ne vire. Guvernerova palača je pod vodom, možda joj viri tek vrh. Obale zapljuskuju Tizianovu i Laginjinu ulicu na Belvederu, obala lagano zavija ispod Brajšine ulice i ulazi u zaljev kuda je nekad tekla Rječina. More je potopilo Školjić i napravilo zaljev sve do iza Hartere, Rječina se sada ulijeva u more ispod mosta od zaobilaznice, u predivnim slapovima.

Istočni krak zmijolikog zaljeva potapa Lujzijanu (ulicu Račkog); Bošket postaje predivna ulica na obali. Morska obala radi valiće uzduž Bulevarda koji gleda na Kvarner; taj narančasti otočić ispred je krov Sušačke gimnazije. Obala dalje zapljuskuje Kumičićevu i ulicu Drage Gervaisa cijelom dužinom; more je došlo tik iznad pruge. Zaboravite onaj parkić na Plumbumu koji s jedne strane gleda na Martinšćicu a s druge na Pećinske plaže; sad je Vulkanov neboder postao upravo fantastični vidikovac na rtu. WTC-ov neboder se također vidi, ali mu noge gacaju po plićaku. 

Uvala Martinšćica je veća; brodogradilište je potopljeno. Da nije pružnog nasipa, more bi se prelilo do Doma na Donjoj Vežici; ovako možete sjesti na rub pruge i umočiti prste u more. Ronioci pretražuju tunele i zaobilaznicu. Parking na Martinšćici (kod Viktora Lenca) je potopljen; more dodiruje gotovo vrhove kostrenskih litica, potapa Draški potok i dolazi u usjeklini gotovo do Drage, do autoceste između Vežice i Bakra.

Martinšćica je, dakle, potopljena, Kostrena je dvostruko manja. Zaboravite Žurkovo, plaže, šetnice i uvale. Snimke iz helikoptera pokazuje da je nova kostrenska obala prilično ujednačena, u ne-prestrmom padu borova šuma dolazi do obale. Glavani, Žuknica i Šoići će preživjeti, more je paraleno s glavnom cestom nešto malo iznad. Paveki su pod vodom, vide se neki krovovi.

Urinj je potopljen taman toliko da je staro selo sad na samoj obali, ali nema više industrije na vidiku. Doduše, za vrijeme oseke izroni poneka čudna cijev, a na sto metara od obale štrči impozantan cilindrični objekt.

Bakarski zaljev je više manje sličnog oblika jer je strm, ali grad Bakar je potopljen. Cesta uranja u more na mjestu gdje je južni željeznički prijelaz. S druge strane, more je tik ispod magistrale. S druge strane, Bakarac je potpuno potopljen, more poput klina dopire do ispod Križišća.

Kraljevica i Oštro ne postoje. Ostaje hrbat brda. Ulica Banj je na obali. Črišnjevo je preživjelo. Most se još vidi, ali mu se ne vide lukovi. Od Svetog Marka je ostao škoj. Most vodi dalje do rta čudnog otoka koji više nije Krk; Krk se raspao na dva segmenta. Gornji otok je ono što je ostalo od potpuno potopljene Pušće, pol Omišlja i Klimnog. Poput onih karikatura pustih otočića sa jednom palmom, tako je na ovome novonastalom otoku najimpozantniji objekt avionska pista. Zauzima cijelu širinu otoka.

Ono što je ostalo od glavnine Krka je udaljeno dva kilometra i započinje šumovitom obalom, koja je nekada bila šuma na brdu iznad Njivica. Malinska, Krk, Košljun, Punat - ništa od toga više ne postoji. Ali oblik je ostao više manje isti. Stjenovita, impozantna južna strana gledana s visoka je ostala gotovo ista. Čak je i Prvić na prvi pogled netaknut. No, pogled iz blizine otkriva da ne postoje ni Stara Baška ni Baška, samo kamena obala. Kod Baške je more ušlo duboko iza Jurandvora, klin je dubok  više od kilometra.

Vratimo se na kopno preko puta. Kod Novog Vinodolskog je nastao novi otočić od brda iznad grada. More radi veliki zaljev u Vinodolu sve do Bribira. Selce, Crikvenica, Dramalj i Jadranovo su plavetnilo. Ali kod Crikvenice, u procjepu između dva brda gdje je nekad bila Vinodolska ulica, more ulazi u Vinodol i preplavljuje dolinu ispod Grižana, Tribalj, i guta Tribaljsko jezero. Impozantne stijene iznad čine fascinantan novi krajolik. Da je razina mora bila samo nešto veća, spojilo bi se gore kod Križišća i dolje kod Vinodoskog, pretvarajući brdo iznad Crikvenice u prilično veliki otok.

 ***

Bili smo krenuli od centra Rijeke prema istoku, vratimo se sad tamo.  Dakle, kao što znamo, dobar dio Belvedera je pod vodom. Imamo i novu uvalu - zove se Potok. Omeđena je Prvomajskom ulicom. Banderovo postaje ljupko brdašce i rt s druge strane. Pedesetak metara dalje, uz pitoreskne kuće na obali, poput brodskog navoza iz mora izranja Vukovarska ulica na raskršću za Turnić. Morski valići se igraju na rubu Čandekove; nogometno igralište je daleko morsko dno, ali gornji dijelovi nebodera se i dalje vide. Morska crta potom napušta Čandekovu i ide nešto niže. "Crvene" i "Plave" zgrade imaju plažu ispred kuće. Iz mora vire krošnje. 

Još malo naprijed i još jedan navoz; ovaj put je riječ o pruzi koja je izronila kod Stepčićeve na donjem Zametu. Od Kantride su ostale samo gornje kuće. Dalje, prema Biviju, Costabelli i Preluku vidi se samo obronak strme šume koji uranja u more. Gornji krak Bivija, Ljubljanjska cesta izranja tek na pola puta. Nova morska crta prati staru istom putanjom, zavoj na Preluku gdje započinje Istra je vrlo sličan. Ali more dodiruje gornju cestu. 

Volosko je potopljeno, Opatija je potopljena, a nova opatijska obala može se odrediti kirurški precizno: to je Nova, odnosno gornja opatijska cesta. Istu sudbinu doživljavaju i Ičići, gdje je na suhom tek cesta za Poljanu što se diže uzbrdo. U Iki je nova uvala duboko do iza tvornice ribljih konzervi. Lovran je nadrljao: Školarovo, Rezine, umjesto toga samo valovi i glupi galebovi. Na obali su Zaheji i Cesta za Lovransku Dragu. 

Kod Medeveje imamo novi, predivan duboki zaljev. Kod Mošćeničke drage također, usjeklinu sa spektakularnim stijenama oko nje. 

Dalje je obala više-manje poznatog oblika, strma je i bez naselja. Brseč je preživio. Brestova nije.

Cres, taj žgoljavi Cres je ostao u jednom komadu, iako su sva mjesta uz obalu nastradala. Ali Lošinj se raspao, od njega su preostala dva otočića, jedan prilično strm i visok. Iz mora tu i tamo vire smiješni škoji i stijene: Grozd mrtvih Unija, dva-tri stabla na Silbi, hrid Oliba, zapjenjeno more preplavljuje što je preostalo od Premude. Na Ilovik stane stado ovaca. 

Zaokružili smo Cres, vratimo se na istarsku obalu.

Ulazimo u Plominski kanal; toliko je strm da se s vidikovca gotovo i ne vidi razlika. Ali na kraju kanala nema više plominske luke, zaljev se lijevkasto širi poput lepeze; ravnica je poplavljena, Vozilići su praktički na plaži. Još jedan industrijski dimnjak viri iz vode.

Idemo dalje uz obalu. Tek sad postaje zanimljivo.

Rabac i Koromačno su potopljeni. Vode Raškog zaljeva su narasle i ušle duboko stvarajući nevjerojatan fjord. Ravnica kod Most-Raše je sad zaljev, more dodiruje kamenolom, jedan krak fjorda ide duboko do Raše, gotovo do ispod Labina. Drugi krak fjorda je potopio u potpunosti korito rijeke vijuga deset kilometara na sjever i širi se. Napunio je Ćepićko polje poput kablića s vodom. Polje sad podsjeća na Boku Kotorsku; samo je na gornjem kraju umjesto Kotora Šušnjevica a na donjem kraju, tik na suženju u fjord, Podpićan. Znači Učka je s obje strane okružena morem; da je razina bila malo veća more bi se spojilo kod Vozilića i Labin bi bio na novome otoku.

Još južnije uz istarsku obalu, situacija je još katastrofalnija; najmanje 100 kvadratnih kilometara kopna više ne postoji. Medulin i Premantura više ne postoje. Vire dva-tri bijedna otočića. Jedan je Ližnjan, a drugi Šišan. 

Pula ne postoji. Na pučini je nekakav otočić s bunkerom. Šijanska šuma viri kao glavica iz vode. Valtura je na suhom. Novi južni rt Istre je avionska pista koja je malo na suhome, malo u plićaku, zavisno od plime. Dno je plitko i muljevito, biljke podsjećaju na močvaru. 

Galižana, Vodnjan i Mednjan su preživjeli iako su sada dvostruko bliže moru. Bale također. Fažana i Peroj su postali pogled na pučinu prema Italiji (koja je nastradala gadnije od svega što pišem ovdje).

Rovinj i Vrsar ne postoje; Rovinjsko selo je praktički na plaži. Limski kanal se produbljuje gotovo do starog Dvigrada.

Ravnice uz more od Vrsara preko Poreča do Červara nestaju.. Nova Vas i Žbandaj su nove turističke destinacije. Novigrad, Savudrija i Umag ne postoje, more potapa solane u Sloveniji, zauvijek brišući razloge graničnog spora. Slovenska obala je u rasulu i prepuna dubokih zaljeva.

Međutim, tamo kod Novigrada, odnosno Antenala, gdje se Mirna ulijevala u more, nastaje novi fjord na kojem bi pozavidjeli i Norvežani; ako uđete u taj zaljev ribarskom brodicom, sagnite glavu da ne udarite u vijadukt, i nastavite polako fjordom; proći ćete nekoliko nautičkih milja dok ne vidite mjesto na vrhu ne baš visokog brda koje se izdiže iz mora: Motovun. Ovdje se fjord širi i razdvaja u dva kraka; krenete li desno, doći ćete do zaljeva. Dno ispod vas je nekada bilo jezero Butoniga. Ako se vratite i nastavite drugim krakom, doći ćete u najjače i najperspektivnije istarsko ribarsko mjesto, Buzet.

Od djece do mladih: riznica naše (baš naše) kontrakulture (mali ljetni esej)

Cavalino, cavalino, qui xe reste...QUA?

Cavalino se jednim l, po fjumanski, molit ću lijepo.

Mlatili smo tako jedni drugima po leđima, određujući tko će biti lopov a tko policajac. Imali smo zidove naših soba ukrašene posterima Duran Durana i Eurythmicsa, imali smo fudbalerske repove i tenisice kričavih boja. Svatko od nas u razredu, bez obzira odakle je došao, bez obzira na nacionalnu pripadnost (kao da smo išta znali o tome onda) znao je taj magični tekst, čak i ako nije znao što te riječi znače, taj ritual potreban da bi igra dobila zamah.

Neke usmene predaje najbolje preživljavaju u dječjoj igri. Bez obzira koliko stanovnika Rijeke danas ne zna talijanski osim onog Forza Fiume, bez obzira na to koliko je bila (i ostala) stanjena zajednica talijana u Rijeci, svi smo znali tekst.

Jedna generacija, zapravo, gotovo dvije –  je prešutila zvuk dječjeg igrališta: ratna i poslijeratna generacija koja je napravila desetogodišnju pauzu. Pa ipak, iako se vrijeme promijenilo, iako je u živote uplivao Internet, došao je dan kad sam s ulice ponovo čuo psepzepsdepšeSTO! sjeko-reko!  tko se nije skrio magarac je bio, ja idem! Samo je nedostajala titova točka. Otkud im to, ako jedna generacija djece na igralištu nije prenijela drugoj? Možda im je pokazao neki dobrohotni roditelj.

Gotovo istovremeno, počeo sam viđati pločnike išarene kredom za školice, jedan, dva, tričetiri...i na kraju nebo. Isto sam vidio na pločnicima Dublina, osim što je nebo pisalo na engleskom. Igra se od Pittsburgha do Vladivostoka, ustanovio sam kasnije.

Dječja usmena predaja je jaka stvar. Prostorno i vremenski. Sjetio sam se i janjine, gdje preskačete prijateljeva leđa, izvikujući janjine, kupusa i slanine, ovako se budale jaše, ovako se tijesto mjesi i slično, točno određenim redom.

To mi je zapravo palo napamet jer ovih dana vidjeh najavu za izvedbu „Pokojnika“ doajena srpske komediografije Branislava Nušića, u izvedbi teatra Ulysses. I namah sam se sjetio Nušićeve Autobigrafije u kojoj opisuje svoje djetinjstvo u obrenovićevskoj Srbiji, kako je s prijateljima igrao mete, robova i jenidžajes, igre koje su, veli Nušić, na ovim prostorima ostale nakon Turaka. Dok bi preskakali u igri jedno drugo, uzvikivali bi ušur, topidušur, bija, baja, buf ! Besmislica? Bija, baja, buf  je poslije našlo put do dječjim brojalica. Tko zna koliko dugu i bogatu povijest ima savarakatini ?

Prvi puta sam postao svjestan kompleksnosti dječjih igara još poodavno. Imao sam jedanaest godina, a Vedrana, kćer ondašnje djevojke mog oca, imala je sedam. U njezinoj sobici, pokazala mi je sve pokrete u igri koju zovu lastik, lastiš ili kako već. (Pokazali smo jedno drugome još štošta, ali u ovo osjetljivo doba neću o tome.)

„Ovo je riječki“, govorila je spretno preskačući lastiku, „a ovo je zagrebački.“ Pokazala mi je još neke varijacije, sjećam se da je među njima bila i tršćanska.

Taj mikrokosmos dječje igre je ogroman, i uopće nije mikrokosmos. Sociolozi, zaslužili iste jednu dobru glavobolju.

Djeca. Ali što je sa svijetom onih kojih nisu ni djeca ni odrasli, koji se usuđuju, koji žele mijenjati svijet i još štošta? Što oni „nude“ u ovoj maloj uspavanoj regiji?

Kontrakultura mladih nije nikakva novost. Hipiji, pankeri, metalci. U ovome stoljeću, emo klinci ili hipsteri. Raspoznaju se po stavovima koje imaju, po glazbi koju slušaju, po odjeći koju nose.

Usput budi rečeno, i prezrela voćka koju činim ja, a koja bježi od potpune odraslosti ima svoju kategoriju – tome me je naučio mladi kolega s posla. Radili smo tako u laboratoriju, kad odjednom, potpuno neočekivano za Hrvatski Radio, začu se Balaševićev Slow Motion.

Ana Š. i ja smo naglas otpjevali svaku riječ i svaku notu, blesavo se smješkajući u nostalgičnom blaženstvu. „Ha! Pogledaj ih!“, smijao se mladi kolega F., tek izišao iz srednje škole, „Tridesetogodišnjaci!“

Tridesetogodišnjaci. Počašćen sam, dragi F. Pravo malo otkrivenje iz usta nekoga tko sluša Thompsona  i cajke. Ta kategorija nije postojala dok sam bio klinac. Ili si odrastao, ili nisi.

Ali, skrenuo sam s teme. Što mladi nude danas, što je njihova riznica?

Ne mislim na dečke koje voze skejt. Ne mislim na sprejanje grafita. Ne mislim na moje vršnjake koji su prostrli kartone na ulici i plesali breakdance. Mladi Afroamerikanci New Yorka su se okupili na ulici i započeli dvoboj uličnom poezijom. Bacali su rime repajući. Ali što je autentično naše, kontrakulturalno, specifično, nešto čime se odrasli ne bave?

Ne mislim ni na slušanje narodnjaka. To jest fenomen mladih nove genracije, ali je uvjetovan mnogo većim faktorima – politikom i industrijom. Što je došlo direktno s ceste, neopterećeno svjetskim trendovima?

Odgovora vjerojatno ima mnogo. Ali jedan koji mi je došao pred oči je izniknuo s ljetnim vrućinama. S plažom.

Skakali smo u more. Kako je tko umio. Tko nije znao, skakao bi štreberski, na noge, sa začepljenim nosnicama. Tko bi bio pobornik atletskih pravila, skakao bi ispravno, ispruženih ruku i tijela, prijelome i salto.

Klinci skaču i danas. Ako skaču ispred djevojaka, čine to hrabrije. Skaču hrvatski freestyle – to ne bi prošlo ni pred jednim olimpijskim odborom, ali stil je tu. Skaču pance, bombe i lastavice. Regije imaju svoje stilove. Vjerujem da to nije ekskluzivno hrvatski fenomen – klinci skaču i u Vojvodini, u rijeke i bazene. Jednako srčano, ali stil je drugačiji.

Različite grupe su imale različite stilove. Cigani su skakali srčano i kočoperno. Bosanci su skakali „japanski“, imitirajući poteze borilačkih vještina.

Slijedeći put kad skočite, skočite torpedo visoko u zrak, izvijte tijelo kao da ste u diskoteci, ulovite jednom rukom vrat, drugom potkoljenicu tik iznad rista, napravite paždroć, zgrčite ruke i noge prema dolje, u križ, trenutak prije nego dodirnete površinu i dočekajte se na mačku.

Eto vam tradicije i kulture. New York, here we come.





(srpanj 2012.)

Higgsov bozon - in, ljubav Božja - out; ispovijed Fausta u 2012. (esejistički monolog)

Za ljubav Božju, Oče, pomozite mi od pomračenja uma, imam potrebu izgovoriti: bilo bi najbolje da kršćanstvo nestane. Hoćete li primiti breme moje ispovijedi, i hoće li to zaista biti ispovijed?

Razmislite malo, Oče. Je li vaša vjera „dobro“? Ako jest, otkud Vam pravo da budete sebični i ustrajete u toj dobroti?

Djeca Božja, čovječanstvo, neprestano obasipaju plimnim valovima pitanja. I svaki puta odguruju Boga dalje jedan korak. Svaki puta kad se pojavi nova teorija relativnosti, novi kvantni paketić, novi Higgsov bozon. Možete pokleknuti, Oče.

Ili Vaša vjera može ustrajati u iskušenju i uzvisiti se u još veće visine.

Do kada, Oče? Kuda to vodi? Nije li Vas strah te groteske, novog vala konfrontacija, trenutka kad će se preopterećena vaga prevrnuti, trenutka kad će magnetska bipolarnost izmrcvariti ljudska tjelesa i duše jače od vatri iz posljednjeg paklenog kruga?

Sin Božji i njegovi sljedbenici su najveća imena umjetnosti. Jedan artistički performans koji traje dvije tisuće godina. I ne erodira, nego je sve groteskniji i sve bolji u svojoj artističkoj izjavi. Posmatrač može razmišljati kako se dojmovi veličanstvenosti mijenjaju kroz godine, zadržavajući svoju veličanstvenost. Najveći umjetnički performans u povijesti čovječanstva. I najtvrdokorniji ateist-kritičar može na to djelo uputiti samo nijemi „bravo“. U veličanstvenosti djela meni straši encore.

Ne mora Vam biti nelagodno zbog mene, Oče. Iz Vaših redova, Vaši misionari, svaki puta kad bi išli čistih srca, od Chichen Itze do Manile, neminovno bi postali advocatus diaboli. Znate to.

Možda se valjam u vlastitoj taštini kad mislim da Vam je nelagodno. Možda ste čovjek široke duše, spremni na razumijevanje i oprost. Možda ste pravi pastir koji i grozničavog mene može primiti u svoje okrilje. Jer Bog je ljubav.

Bog je ljubav. Agape, zaista. Svugdje na ovome svijetu, to je esencija svega. I u svakoj religiji, to nećete poreći.

Ta ljubav je morska trava u priobalju. S jedne strane, veličanstveni ocean, s druge kontinent. Valovi ju ljuljaju, kamen odgovara protusilom. Religija je morska obala viđena iz zraka. Valovita, zapjenjena, spektakularna i dugačka.

U morskoj pjeni, trava se jedva vidi. Ponekad se pitam da li je uopće tu.

Ali bitno je da je tu. Ljubav, zar ne?

Je li zaista? Neću Vas šamarati faktografijom ni znanstvenim skepticizmom, Oče, čuli ste te argumente stotinu puta. Ljubav. Kad je australopitecus u dolini rijeke Omo prestao pariti se i počeo voditi ljubav. Ili njegov praunuk, sad već homo, koji je dosegnuo bihejvijoristički modernizam i prigrlio apstrakciju. I kuda nas je ljubav vodila svo ovo vrijeme, Oče? Jer njezino naličje su djela. A znate kakva djela djeca Adamova mogu učiniti.

Nismo li evolucijska greška? Nisam prvi koji se zapitao. Ali ako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, je li počinio grešku iz ljubavi?

Analiza stvara košmar u neuronima. Jesam li ja onaj isti Faust koji svoju dušu prodao vragu i rekao „Slatka analitiko, ti si me zanijela“?

Možda je bolje bez prekomjernih analiza, Oče. U tupilu je veća utjeha. Samo, nosi me onaj isti prokleti plimni val čovječanstva koji ruje po pitanjima. I vraća nas u ovoj priči na početak, početak paklenog kruga.

Jesam li ja Vama potreban, Oče? Ja ili neki bolji iskušitelj koji će armirati temelje Vaše neprikosnovene vjere? Jesam li ja posrnuo, Oče? Ako jesam, ne morate mi pomagati da se uspravim. Samo mi pokažite taj kamen o koji sam se spotaknuo. Bacite pogled na njega.

Ne, nisam zajedljiv, Oče. Umoran sam od cinizma. Prošli su dani kad sam mahao Thomasom Dischom i njegovim antipanegiricima o tome kako je logor zvan svijet Bog uredio po istom principu po kojemu je uređen Auschwitz, kako u logoru možete biti kažnjeni čak i ako ne učinite ništa loše, kako Bog u svijetu-logoru osuđuje nevinu djecu na oganj, kako je Bog uveličani Eichmann. Kako će jednog dana Eichmann biti proglašen blaženim. Jer Papa Pius XII koji nije protestirao protiv holokausta to već jest. „Danteov Pakao nema čime preplašiti logoraše Buchenwalda."

Umoran sam od toga.

Htio bih da ranim u crkvu Njegovu.

Htio bih osjetiti blaženstvo dok mantram Krišnino ime.

Htio bih da mi u ekstazi poteku suze dok u vrtu ruža klanjam namaz.

Ali ta morska obala. Same gole stijene.

 (srpanj 2012.)

Maybellenne (ulomak)

Tu ti je panj. I sjekira. Izvoli. Izgubit ćeš prst po vlastitom izboru. Ili nju. Izbor je tvoj.

Radije bih ostao bez prsta.

Što god mi život donio, neću zaboraviti nju. Smiješno je to; takav jedan auto se može na tržištu naći za petsto eura, možda i manje s obzirom na stanje u kojem je sada. Ipak bih radije ostao bez prsta. Previše toga smo zajedno prošli.
Sjećam se dana kad je Ana plakala. I ona je očito voljela taj auto. Voljela je sve što su ona i njen dragi radili u njemu. Dok on nije odlučio da ga proda. Meni. Od tog dana pa do danas prošlo je više desetaka tisuća kilometara i mnogo smeća na podu kabine, upotrebljenih kondoma, čikova, tuđih knjiga, potpisanih; ulagivanja policiji, i nevjerojatan broj CD-a.
Ne mogu ni opisati koliko i kakve kilometre ceste smo progutali zajedno. Nazvao sam ju Maybellenne po starom hitu Chucka Berryja u kojem on u staroj krntiji ganja super mačku u Cadillacu. A Maybellenne jest stara krntija. Baš dosljedno.

Mislim da ju ne bih mijenjao ni za Rolls.
Sretan sam kad je ovakav zimski dan; svijetao, suh, sivoplav. Ona zadovoljno reži na tri i pol tisuće okretaja. Idemo kuda ona hoće; najčešće u planine, prema nekakvom vidikovcu.

***

Maybelenne nikad nije ljubomorna. Ni kad ju bespoštedno naganjam po kamenju, ni kad me nije briga za njezin prednji branik koji se klima, ni kad ju izgrebem, a bome ni ako dijelim prednji sic, iako škripi. Ta sirova metalna ljubav. Jednog dana – možda – doći će drugi auto kao član moje obitelji, i on će isto imati neko ime, duboko u sanjarenju, duboko u mojoj simbolici, duboko u onome što nisam postao. Ali za sada Maybelenne je tu; ne žalimo se ni ona ni ja.

Svaki je auto zaslužio odraditi svoju tvornicu snova bolje no što taj jedan Hollywood može učiniti za nas. Jer mi smo ti koji točno znamo koju vrstu filma želimo gledati.


(siječanj 2012.)