Molotov, u dvije slike

(studeni 2013.)

Putopis

 


 

 

lagano poput
slutnje
iza fraze „lagano poput“

teško

poput
nezgrapne
kontradikcije

 

daleko poput blizu poput
uzaludno poput opisa
put po put opisa

(prosinac 2013.)

Jabuka

Kod nas nema vulkana i to me ljuti. Veličanstveni, pogibeljni, kolosalni, što se uzdiže strmo iz Jadrana. Rimuješ vulkan i Balkan, rimuješ lava s čime god hoćeš. Spominješ gnjev Božji, pakao, dim i sumpor. Hrabri ljudi koji žive na njegovim obroncima obrađivali bi strahotno plodnu zemlju za lozu i masline; Hektorović bi pisao o tome. Imali bismo planinski vrh na otoku viši od tisuću metara.

Islanđani ih imaju na desetine, Španjolci, Grci, Talijani, a ono što je kod nas vulkanskog podrijetla gotovo me je sram izgovoriti: glupi otočić još glupljeg imena.

(listopad 2013.)

Divljak

Dat ću ti ime, i zvat ću te Divljak.

Podijelit ćemo sreću: ti jer jedini od svoje vrste nosiš ime,

a ja zbog vlastite ludosti.

Već treći dan iznad riječi „Sauvage“ odolijevam napisati „Noble“.

Motajući, osjećam se i frajerski i pičkasto.

Duhan se rasipa i bježi od formi koje mu zadajem.

Cigarete su i ravne i krive, rasute i smežurane.

Postat ćemo dva usklađena akrobata u cirkusu,

ali za sada cigarete kvrgama

podsjećaju na trudnice.

Raduje me ono što nose u sebi.

Ne želim naučiti. (Osim usput,

poput emigranta koji usvaja jezik.)

Želim da mozak, moj stari partner, 

i prsti, moji stari prsti,

nauče.

Učiš me, Divljače, ono davno zaboravljeno: može

i drugačije. Sporo i uz koreografiju.

Ako mi ikad daš ime, bit ću Kina.

Ti si sada moja ceremonija čaja.

  

 

(lipanj 2013.)

Poput autobusa

(anoopmat.blogspot.com)

Poput autobusa idu, nose, smrde na stanicama, tumbaju se na kvrgavoj cesti. Poput autobusa crvene boje – a to je u nekom drugom gradu - uz rđu na spojevima, teško mijenjaju naučene linije. Poput autobusa, nisu nove ni kad su najnovije.

Uljez je putnik po potrebi putnika. Uljez je kontrola, uljez je pijanac ili društvo. Uljez je nekad tišina i potreba da netko zaurla i učini makar nešto suludo.

Tuđi autobusi su siluete u prolazu. Lica putnika još sivlja ne rade grimase dok motori na raskršću rran rran.

Poput autobusa, novi dijelovi za staru krntiju: sinteza krvotoka što god on u stvari bio. Pljusak mijenja i unutarnju mikroklimu: nikad značajno ali uvijek dovoljno da.

Toliko je distrakcija da prelaze u šum. Industrija flomastera je simbiont u pulsu naslona sjedišta. U autobusima spoznajem težinu tijela putnika: rijetko mi stanu na nogu, ali osjetim kako se povlači naslon gdje sjedim kad iza mene ustaju.

Poput autobusa je sve.

(svibanj 2013.)

Statua od klasja (I. slika)

šuti klasje i nevoljko miluje lice koje se u to isto klasje može isplesti rukom majstora koji obožava i snopom savija joj kuteve željenih obrva i u božanskoj replici lijepog lica esencija je vlakno trave a bijela ramena što nose joj kosu bijelja su i od žitnice koja ljudskom rukom pada i povija kud njezini pregibi klize

smrknutih očiju drhti jer od snopovlja uobličava grudi a zrno najhranjivije bit će epicentar u paru

još niže tijelo gubi detalje jer cijelu haljinu činit će probrano snoplje duže od močvare a jače od rude kola

popravljao je njenu figuru danima i utrošio hektar života

 

(veljača 2012.)

Talitha (ulomak)

I. slika

Dođe mi da raširim ruke i zavrtim se poput čigre, išamaram sva lica na ovom prijemu, serijski. Idu mi na živce svi oni kojima sam pljuvačnica svaki put kad u bezvrijednim dijalozima okrznu plozivne konsonante, i bez toga uočavam njihov vonj. Kao da vidim: lickaju se kući pred starinskim ogledalom, sav stari namještaj škripi.

*

Dođe mi da potrgam sve slike sa zidova ove izložbe i spalim ih na lomači, trenutak gnjeva zamjenjujem stidom usred artističke izjave jer mi upaljač ne radi, a ne mogu se osloniti na dušmanina za pomoć, čak ni ako je taj dušmanin benigna bubuljičava buba s benkicom i naočalama kritičarskih okvira.

*

Potom bih zgrabio vitku djevojku u kutu te izložbe onu čije oči su mikroskopom uvećani kristali snijega obojani u boju čije ime se ne izgovara već sam pogled na nju nudi kao asocijaciju najherbalnije spomenare.

*

Grubo bih ju ulovio za ruku i urlao na nju pa ako ne možeš razumjeti moje riječi daj shvati moj bijes i vidjet ćeš moju iskrenost, upozorenje: mažu te, farbaju, to je memljivo, to je premazano svim obmanama, to je umjetnost jedino u majstorstvu egoizma autora da zavara samog sebe. Poželim izaći van i disati eksterijere nezagađene terpentinom primorskih slikara tanjih od najtanjih kistova koje nisu u stanju koristiti da bi dočarali one sitne grančice u krošnji.

*

Već vidim sebe kako vučem djevojku s očima kristalografije za ruku; nepripremljen sam ali smislit ću već nešto; evo, već znam; idemo u moj auto, obići ćemo sve šume gradskog zaleđa u blago sinusoidalnoj putanji, zaustavit ćemo se na najluđem vidikovcu gdje ni noći kenozoika nisu uspjele skriti veličanstvenost sedimentnih formacija; ovo su fosili u vapnencu; svuda su oko tebe ako malo pogledaš.

*

A kad moji monolozi u kristalookoj probude smirenost riječi će prijeći u najtiši mrmor, šum,

isti onaj ton čiju amplitudu smo iscrtali u vožnji autom kroz šumu. Htio bih ju potom svući jednim prstom jer je omotana poput mumije; a oko mog prsta će biti umotana drevna platnena knjiga, udžbenik etrurskih izraza; aska eleivana biti će prislonjena na njene usne; sjetit će se svih napjeva njenih predaka i svih običaja inicijacije.

*

Tad će kristali prijeći u moje oči i postat ću njezin učenik.

 II. slika

A ona veli, ne, ne još, bit ćeš sapet od spoznaje i sit od sidrenja u uvale uvelih tajni. Podijelimo ovu bocu, učinit ćemo da je nektar koji se širi krvožiljem poput rodoslovlja.

*

Popuštam zbog trpkosti koja predočava tek iskorak u stranu mojih lenti vremena; bio si, veli, i tu negdje, postrance, svejednako si dodirivao stijenke.

*

Unaprijed smišljam staze za naše nemušte koračnice, pitam se koliko težak instrument ona nosi i da li joj je teško remenje. Kao da sluti moje pitanje, kristalooka pali radio, crpeći akumulatore svemirskih antena pune se menzure našeg već pripremljenog scenarija. Imam dozvolu za opuštanje; pečaćena je na njenim usnama, potpisana na njenoj koži.

*

Kad nam zapne priča zarez je onaj koji će podsjećati na plug u moj rečenicama koje mirišu na memljivu zemlju. Mogu od njega izvući oratorij ili oranicu; krv i troska rezonirat će u uskom pojasu opijene prijemčivosti. Iluzija je da razumije; iluzija je da joj prenosim ono što od nje upijam u cik-caku sočnijem od meandra kaktusa u vrućem popodnevu kad Sunce plavim usijanjem podcrtava tišinu zrelošću i zrikavcima. Preskočio sam ručak i večeru da bih ju upoznao; kruljenje mog želuca je zatezanje konopa što odapinje katapulte usmjerene njoj koja je vječno i dvorac i njegov tvorac.

*

I dok je utvrda, najgori vojnik se može diviti njezinim zidinama. Prekida me (ovdje od katapulta postajem konop). Ne smeta me nova tišina; od naših cigaretnih dimopleta i Eskulap bi zaječao od zavisti. Diše i mojim dimom piše što cirkulira u karcinomenklaturi.

*

"Volim suhi cjevasti zvuk koji ti naslućuje misli."

 *

Znaš, prešao sam crtu gdje sam u tvojoj najdubljoj intimnoj misli barem krajputaš. Što god izgovoriš bit će dobro, koketiranje je postalo rikošetiranje. Ljepljive su cerebralne opne.

Kompliment

Najveći kompliment ovom jeziku je riječ slikovnica.

(svibanj 2012.)

Vino, uz mjesečinu

Ponuđeno mi je vino. Bolje da umuknem i pijem. Vino. Uvijek jeftini ocat u ovom podneblju. Ali – bit ću iskren – ionako se nema što za vidjeti: standardna plaža, isto more i isti Bog daju iste blagoslovljene poljupce na naša čela, vesela ili namrgođena, ali uvijek ista.

Bilo je neizbježno da se razbjesnim: nebo je i dalje tamno plavo, glupe zvijezde podrugljive. Osjetili smo da moramo biti zajedljivi prema mjesečini. Nudimo joj bljuvotinu, iscjetke, esencijalnu nečist, a iza svega toga opet nam je naređeno da budemo ganuto sretni jer svijet je tako glupavo lijep.

Ponuđeno mi je vino. Pijem.

(srpanj 1994.)

Pjesme o paucima su uglavnom dobre, a dobre pjesme uglavnom pišem u dane praznika

Ja u svojoj ljušturi, savršenoj, opravdanoj od strane vlastite vlasti, mamim podsmjehe djece u prolazu. Djece: bistre, zdrave, bezobrazne. Svakim danom sve mlađa i posprdnija, bez ijedne otvorene carine za projekciju mojih stavova. Strah me je dana kad će se mladost rugalica osmjeliti do te mjere da će moje vlastito sjeme dati pečat poruzi za mene nepromijenjenoga, i kako ću pogledati onda u lice udaljeno prst od mojega: bit će objelodanjena moja slikovitost i uzaludnost, a ja star i tobože-iskusan ću stajati gol, kao uhvaćen u laži.


(studeni 2001.)

Bjelina

Odavde je put upravo okrutno otvoren. Odavde, mogućnosti šamaraju trzajući se poput dekapitirane zmije. Odavde, od bjeline, nebrojena grananja vode do plastičnih slika o fiktivnim ljudima, do najtežih integrala sirotinje, do gladi autora za bljeskalicama reporterskih ubrizgavanja, do neopisivih petlji čiji svaki zavijutak plimni je val što oprat će duboko u mozgove nevinih svjedoka, a petlja će napraviti puni krug nazad do autora u izrazu čvrstom poput predanosti svih ideja za koje je čovječanstvo bilo spremno umrijeti.

Ipak, bjelina papira najteže skriva refleksiju tebe samoga; nemuštu ideju koja krije prštavu jezgru; fantastičnu misao koja zapet će za nekoherentnog dobošara, uzrujanost i vrpoljenje na stolici kad saonice jednostavno prestanu kliziti jer su zapele u bljuzgavici samokritike, prokleti vrutak ideja koje će preteći onu prvu, najbolju, koja se nije stigla ni razviti.


(ožujak 2012.)

Ruže, cigarete i web-portal

Kroz prozor imam pogled na pojmove vrt, ruže i kiša. Lijepo je, na neki način; latice su otežale od kapi. Predočite si neku sliku od toga, ja idem do dućana kupiti cigarete, dok je još otvoren. Iako uopće nisam od volje izlaziti po kiši. Možda bih mogao na povratku skrenuti u vrt da pomirišem jednu od njih; imam nekakvu glupu, kompulzivnu potrebu. Sigurno ću ugaziti u blato. A i moj njuh od godina pušačkog staža nije dobar kao nekad.

Dodatak: kiša je prestala. Potpuno sam zaboravio na ruže. Na putu do dućana sam se čuo s Nikolinom koja mi je ponudila pojmove pisanje, vijesti i web-portal. Ni od toga si ne želim predočiti sliku.

(svibanj 2012.)

Suputnik

Dijete s kornjačom u kišno popodne Mediterana. Možda Lisabon. Vijek će provesti gledajući ove stepenice što vode na pučinu; ove ljude kojima su smežurana lica jednako kao i voćke koje prodaju. Dijete nije briga za preširoke hlače od samta što oderao je klin ulašten od ruku stotinu djece prije njega. Na pločniku, nakon kiše, igrat će se kornjačom u lokvi.

Čovjek, sad odrastao, gleda iste ulice koje su postale male i tuđe bez povika zabrinute majke. Kupuje voćke ni upola slatke kao nekad. Što bi dao da potrči praćen pljuskom kletvi sa smežuranih usana za ukradenu jabuku, svejednako gledajući ove stepenice za pučinu što pratit će ga sve dok smežuranost ne dopre i do njegova lica i šake se ne ospu staračkim pjegama; šake koje su stotinu puta opisale tu istu pučinu sa stepenica i pratile kako se njegovi dojmovi mijenjaju kroz godine. Šake koje u staračkoj drhtavosti i dalje hrane kornjaču.

(listopad 2011.)