Zašto sam se naježio, tako daleko od Amerike

Photo: Olivier Douliery. No copyright infringement intended. Using under a fair use, solely
for non-commercial and educational purposes.
 

















Da pojasnim zašto me je ova fotografija naježila.

Nisam pretjerano zainteresiran za američku politiku. Iako politika svjetske velesile više ili manje indirektno kroji i našu vlastitu sudbinu, situacija preko bare ostaje naizgled daleko od naše svakodnevice.
Pomalo sam zasićen pričom oko američkih predsjedničkih izbora (a mogu misliti kako je tek Amerikancima); naši mediji ovih dana te izbore detaljno prate, u svakom slučaju detaljnije nego prije deset i više godina. To me i ne čudi s obzirom da internet i digitalni mediji brišu granice.
Sa svojim skromnim poznavanjem američke politike ne mogu reći mnogo osim da mi je drago da je Obama pobijedio Romneya, iz razloga u koje sad neću ulaziti.

Međutim, ono što je preko ponora drugačijih kultura i sudbina ostavilo dojam na mene, to je upravo ova fotografija.

We have overcome je direktna parafraza naslova stare pjesme We Shall Overcome, američke protestne folk-pjesme šezdesetih. I dok se "protestni folk" obično spominje u kontekstu hippie-kontrakulture, potrebno je sagledati i jednu širu sliku: kontrakultura šezdesetih je jedan (i ne samo jedan) naivan i idealistički pokret koji je propao. Znali su što ne žele, ali nisu znali što žele.

Je li zaista tomu tako? Da citiram G.R.R. Martina: da se šezdesete nisu dogodile, pedesete bi trajale zauvijek.  Taj pokret ima jednu mnogo širu sliku u ljudskoj povijesti; od Sjedinjenih Država preko studentskih buntova u Europi (i zapadnoj i komunističkoj) pa do Vijetnama. Ovdje prestajemo gledati  na jedan lokalni fenomen, i hippie-pokret možemo uvrstiti u jednu globalnu masu ljudske težnje za pravdom i...ljudskošću.

We Shall Overcome je bila himna Afromeričkog pokreta za ljudska prava (uostalom, korijeni su joj u jednoj staroj pjesmi iz kanona crnačke duhovne glazbe), ali nadišla je svoj lokalni protestni specifikum na krilima općeljudskog pokreta. Ono što je specifično za nas, ovdje, je jedna Joan Baez koja je vjerojatno i najpoznatiji izvođač ove pjesme. Ista Joan Baez koja je ranih devedestih došla u jednu državicu u istočnoj Europi dok su padale granate, u trenutku dok ni žohari nisu htjeli ući u tu istu državicu, i izvela tu istu pjesmu na improviziranom mini-koncertu na Jelačićevom trgu u Zagrebu.

Ako stavimo naš cinizam sa strane, čak i ako promotrimo stvari iz jednog rakursa gdje nam pogled neće kvariti vlastita naivnost, ova fotografija, ova poruka - We have overcome - pruža nadu. Nadu da se razum i ljudskost još drže na nogama. Nadu da se može zaustaviti kotač koji jednu svjetsku demokraciju pretvara u antiutopiju hakslijevskog tipa (kao što je onomad SSSR išao putanjom orvelovskog tipa).


Jedna pjesma možda ne može promijeniti svijet na bolje, ali svijet promijenjen na bolje cijenit će dobru pjesmu.
 


(studeni 2012.)
 

3 komentara:

Alen Brabec kaže...

“Trebali smo promijeniti svijet,zar ne? Sranje.Umjesto toga svijet je promijenio nas.”

GRRM ;)

Milan Zagorac kaže...

dobro, dobro je,zaintrigiralo me dosta... kad smo već kod tipova društva, mislim da je riječ o kombinaciji obaju tipova: imaš hakslijevski model doveden do apsurda (zapad) i orvelovski (kina, rusija) doveden do karikature koja ubija i treću mogućnost, arapski svijet koji gine na počecima građanskog društva... i ostatak, nekadašnji treći svijet, koji je užas užasa s odsijecanjem glava i plemenskim koljačima među kojima su izgrađene žicom ograđene baze zapadnjaka za crpljenje nafte... ovo je svijet koji me istovremeno užasava, ali me zanima i rasplet... rekao bih, ne, nismo nadrasli

Alen Kapidzic kaže...

Hvala na ovom tekstu, Moriše. Jako dobro, zaista. Slažem se s tvojim viđenjem i, iskreno, pun mi je kurac i cinizma i idealizma. Naravno da postoji nada ("There's still hope, mr. Frodo." :-)), no bez akcije ostat će samo tlapnja. "Swords! Not words!"