Mentalna opaska autoru knjige: Žmiriću, odi malo u kurac.
Zato jer mi je pun gorenavedeni organ priča o ratu na-ovim-prostorima, jer mi je dosta domaće politike i politizacije, zato jer se ta priča prostituira i razvlači u svim pravcima poput žvakaće gume koju razvlači divovska lignja.
Kurac, kapa i kufer su mi prepuni Domovinskoga rata, hrvatstva, srpstva, Bosne, politike i koječega. K., k. i k. su mi prepuni filmova o istima. Raspravljanja o istima. Dokumentaraca o istima. Romana o istima. Pa čak i dobrih romana o istima. Dosta s tim.
Zaustavit ću sa na ovome "dobrih romana", jer Žmirićev Blockbuster to i jest. I nije ova tirada zbog toga, nego zato jer me je Žmirić zajebao.
Jer, od srca sam htio da mi Blockbuster ide na živce, ali to nije roman o ratu u Hrvatskoj, o ratu "na Balkanu" niti išta slično. To je naprosto ratni roman. Može se dešavati i u Kazahstanu.
A dobre ratne priče volim. Volim ratne filmove, od "Orlovog gnijezda" do "Vojnika Ryana"; volim ratne romane (još me čeka mamutsko Wolkovo čeveroknjižje "Vjetrova rata/Rata i sjećanja" da ga progutam), volim i nebeletrističke analitičke publikacije; izvrsna Mihovilovićeva "Stravični poligon -- Indokina" me je čak inspirirala za ultra-kratku crticu koju možete pročitati ovdje.
U romanu su samo generička imena likova hrvatska; ne spominje se nijedna država, nijedan grad, nijedan etnički pridjev (osim "britanskog" u kontekstu novinara-posjetitelja).
Roman ćemo svakako vizualizirati na način koji nam je poznat - prosječan hrvatski čitatelj lako može zamisliti nekakvo ratište u, npr. Lici, devedesetprve, ali na alegorijskom nivou (budimo fer: na svakom nivou osim onoga što ga tuzemni čitatelj stvara u glavi) priča je bezprostorna i bezvremena. Dosta s time. Spomenuo sam da je roman dobar, moram pojasniti.
Rekoh već da volim ratne priče. Nije, naravno, sam žanr ono što se voli već količina dobrih djela unutar istoga.
Na nivou radnje i psihološkog vrtuljka likova, Blockbuster je bolno uvjerljiv. Iako ovo jest djelo fikcije, nema sumnje u autentičnost autorovog životnog iskustva. Iako nisam dovoljno hrabar sa sigurnošću uprijeti prstom u stranicu i reći da li je određena scena plod piščeve mašte ili iskustva (iako često oboje, slutim), jedan autor bez baš-takvog iskustva ne bi mogao s baš-takvom oštricom rezati kroz svakodnevna žongliranja ratnog života i takvu neposrednost mentalnih preslika, taman bio ne znam kakav majstor od pera. Ponekad gotovo da se osjeti u teksturi samoga teksta da je scena dio intimnije autorove životne priče -- a to tvrdim zato jer su me pri čitanju okupali reflektori istih boja kao i dok sam čitao, primjerice, jednog Orwella i njegova iskustva na katalonskom frontu, u njegovoj vječitoj borbi za razotkrivanje istine koju bi ratni roj ili politička mašinerija htjele izbrisati ili izmijeniti. No, borba za istinom kod Žmirića nije faktografska već oslikava ozračja i turbulencije ljudskog ludila, strahova, frustracija i nadanja.
Okej, ova zadnja rečenica je zaista ofucana i ne govori ništa - probat ću neposrednije: ljudski mozak u magnovenju ratnog pandemonija i dalje promišlja, sintetizira i dovodi zaključke; zaključke koji se ne bi desili u ljudskom mozgu da nije bio izložen vrlo specifičnom iskustvu. Vrijednost Žmirićeva romana je u tome da je uspješno prenio tu epifaniju na papir -- jer reći da je "opisao ljudske osjećaje" ili "pokazao svu besmislenost rata" ne govori dovoljno.
Kad rekoh da mogu gotovo napipati neke dijelove romana gdje se osjeti autorovo iskustvo, to ne znači da je sam tekst neujednačen; roman je lako čitljiv i može se pročitati u jednom zalogaju (velim "lako" u tehničkom smislu; više mi se puta desilo tijekom čitanja da pomislim a u kurac, neće valjda); može ga se pratiti gotovo filmski.
Filmske reference u romanu (da se i ja ulovim na tu udicu) su česte ali ne i pretjerane; na sreću, one nisu deskriptivna štaka za prozno tijelo već gorivo u opisu apsurdnosti situacije i bitan element ranjive ljudskosti u monstruoznoj mašineriji. Umjesto filma, mogla je poslužiti i bilo kakva druga referenca pop-kulture (kao što se i vojevanje moglo događati bilo gdje gdje postoje ljudska bića). Iako je naslov bitan -- njegova je višeznačnost začin u tekstu koji se višestruko opravdava.
Prevedeno na zdravrazumski jezik: zamislite da ste u ratu (nije bitno pod kakvim imaginarnim okolnostima, da li u vlastitoj zemlji ili negdje u Somaliji), bitka je u tijeku, nađete se oči u oči s neprijateljskim vojnikom, i iz nekog razloga (ispala mu je puška, zapetljao se ili što već) vi imate priliku pucati u njega. U tom trenutku primijetite da ispod vojničke košulje nosi majicu na Pink Floyde. Da li biste pucali? Oklijevali? Razmislili? Razmišljali poslije?
(Ovdje, svakako, polazim od pretpostavke da čitatelji ovog teksta imaju glazbenog ukusa.)
Ako vas navedena scena intrigira ili barem malo potiče na razmišljanje, ili ste ikad razmišljali o nečemu sličnom, ili se nedajbože našli u takvoj situaciji, Blockbuster će vam biti riznica. Iako vrlo gorka. (Da se razumijemo, gornja scena je moje besramno banaliziranje.)
Nije baš istina da Žmirićev Blockbuster kritizira rat, kako to tvrde mnogi kritičari. Žmirić je prelukav (ili preumoran) za to. Rat sam sebe kritizira time što je dobro opisan.
Nakon čitanja ovog romana, možda mogu nešto bolje razumijeti ljude koji imaju ratnog iskustva - ja koji sam bio u vojsci, ali na vlastitu sreću, ne i u ratu.
Samo, nisam siguran da li da Žmiriću na tome zahvalim ili da ga ponovo pošaljem u kurac.
(rujan 2012.)
