Cigle mutual respecta su narasle u zid mnogo viši od svakodnevnih uličnih nedaća. Svađe, vike i razbijanja polica su postali rjeđi, a zakašnjele, mlake policijske intervencije su postale još rjeđe.
I bilo mi je drago da se policija što manje vrzma oko dućana. Jer sam postao middleman.
Obični diler uzima postotak. Middleman je nešto drugo.
Dva tjedna po odlasku Cigana (znao sam da će se Finn vratiti – podizao je čekove socijalne pomoći u Dublinu), Paddy je izmjenio tok priče.
Uletio je jedne večeri tik pred zatvaranje s klasičnim howsa goin mate i rukovanjem.
„Slušaj, prijatelju, daj mi učini uslugu. Ostavit ću jednu omotnicu tu kod tebe na kasi, moj pajdaš će ju pokupiti sutra, može?“
Načinio sam stanku i prostrijelio ga pogledom, tek toliko da ga uvjerim da nisam naivna budala i da znam da je njegova transakcija manje benigna nego što želi prikazati.
„Dobro. Ali onda ćemo ti i ja popričati.“
„E super, baš ti hvala, baš—“
„Ni riječi, briši. Pričat ćemo sutra.“
Omotnicu sam stavio iza pulta. Okomito. Omotnice nisu najbolja stvar za držanje praha.
Pričali smo, temeljito i često. Uglavnom subotama.
Omotnica bi zamijenila drugu omotnicu, onu s novčanicom unutra.
Jednom je došao u srijedu navečer.
„Bok, može omotnica, standardna procedura?“
„Čekaj malo, Paddy. Ti ne želiš da gardai saznaju što je u njima, je li tako? Ne želim ni ja. Ja ti činim uslugu, jer znam da je u tebi dobar dečko. Nemoj prijeći granicu. Jedanput tjedno je dosta.“
„Ma da, dobro, ali molim te, samo ovaj put...“
Prekrižio sam ruke na prsima i pogledao zlatni lančić s križem na njegovu vratu.
„To ću ti morati naplatiti.“
„Naplatiti? Čovječe, mislio sam da smo prijatelji, a sad me pitaš novac!“
„Ne drži me za budalu, Paddy. Pet eura sigurno imaš. Vidiš li ovaj charity box?“ Lupnuo sam prstom po limenoj kutiji humanitarne organizacije. „Tu ubaci. Za irske siročiće.“
Sumnjam da je u tom trenutku postojala grotesknija moralna vertikala. Ali ubacio je, s ponosom. Mutual resepct, rekao bi Archie.
Ubacivali su. I on, i Riđi John, i mlađi Mulligan. I njihove stranke. Druge sam odbijao. Previše prometa u dućanu. Osim Finna, koji je ubacivao bez ikakvih transakcija.
Župnik je kupio novac iz kutijica jednom mjesečno. I bio je više nego zadovoljan.
„U vašem su dućanu mušterije najdarežljivije!“
„Dao Bog da je tako svuda, Oče Murray.“
Župnik je bio drag. Drugi bi, po saznanju da sam iz Hrvatske, dizali palac gore i uzvikivali „oh yeah! Davor Suker!“ On bi digao palac gore i viknuo „oh yeah! Medzugorye!“
Paddy bi mi s vremena na vrijeme uvalio uncu trave. Sám nisam pušio. Uvaljivao sam ju prijateljima moje djevojke, mladim i perspektivnim Česima i Poljacima koji su radili u IT-ju, po raznim Googleima i Microsoftima i Xeroxima, u velikim prozračnim uredima punim veselih lopti. Živjeli su u divnim novogradnjama od stakla koje je dao izgraditi Bono Vox. Isti grad, drugi svijet. Htjeli su pušiti haš, ali nisu imali pojma kako doći do kanala u ovome gradu. Pola bih uvaljivao Nigerijcu Morrisu da podijeli sa svojom ekipom u opasnim, kožnim Matrix-kaputima. Da održimo mutual respect.
Odlučio sam jednog dana okušati svoju naivnost.
„A-a, Paddy. Ne danas. Ne u škrabicu. I danas nije cijena pet, već deset eura. Izvoli ih dati Maggie kad ju vidiš.“
„Maggie?!? Jesi li poludio?“
„Vidio sam danas one tvoje klipane s Royal Canala kako ju zajebavaju i naguravaju. Deset eura ide njoj. Reci im da malo ohlade.“
I dao joj je, jer sam ga vidio kroz staklo dućana.
Maggie.
Volio sam Maggie. Često bi ulazila u dućan bosa, još češće zapišana. Imala je četrdeset godina, izgledala je kao da ima šezdeset, lica usukana od alkohola. Izgledala je kao da ne zna gdje je. Imala je plave oči i izgovarala je moje ime ispravno.
Zamuckivala je, ispričavala se što joj nedostaje pedeset centi za kutiju cigareta. Davao bih joj cigarete svejedno, uvijek bi donosila novac drugi dan. Pušila je najjeftinije cigarete na tržištu – Mayfair, istu sortu koju sam pušio i ja. Dok nisam prešao na Chenove smrdljive ali jeftinije Honghe, a poslije na švercani Walter od Saraj-Mehrana.
Maggie je bila ne baš uspješna čistačica i još manje uspješna kurva. U euforiji Christmas shoppinga, u prekrcanom dućanu na Badnjak, došla je i poklonila mi kapu i šal od vune.
„Sama sam ti ovo isplela! Nisam plela deset godina, malo je nakrivo. Za tebe, love!“ I nabije mi kapu na glavu i udijeli prvi irski poljubac na moje usne. Kiseo poput octa. Ljudi su se nasmijali. Svi osim Zhang, koja bi začepila nos svaki puta kad bi Maggie izišla iz dućana ostavljajući žutu mlaku za sobom.
(srpanj 2012.)
1 komentar:
Superhik bi se sramio!
Objavi komentar