Kako sam postao middleman (II. dio - Shelta)



Cigle poštovanja koje su uslijedile zvale su se Jimmy, John, Riđi John, Timmy i Vinny, ni više ni manje nego mlađi Mulligan. Bio je jak kao bik i iskrivio je metanu konstrukciju police. Njegov mi je zagrljaj skoro polomio kosti, ali je vrijedio.

Dani su prolazili u miru, prošarani dublinskim kišama koje su ispirale krv i staklo s pločnika i tučnjavama u susjednom pubu. Kolege su se opustili. Chen, Mali Fong i Veliki Fong. Veliki Fong je bio šutljiv i mrk, ali Mali Fong je bio jedini među nama ilegalcima koji nije lagao da ima studentsku radnu dozvolu, i neprestano je pričao ekonomiji i socijalizmu. Chen je dovukao Zhang koja je bila prelijepa i uskakala je vikendima po potrebi. Unosila je svjetlost u turobni dućan i obasipala me osmijesima kakvi se ne dijele kolegama. Na tome je i ostalo; ne guram prste gdje ne treba. Pogotovo ne ako je u pitanju djevojka od prijatelja i nadređenog.

Bio sam na miru s mrkim Nigerijcima otkako sam se zbližio s jednim po imenu Morris koji je imao brazde po licu i vreću pivskih priča o genocidu u afričkim selima. Bio sam omiljen među tihim poljskim radnicima otkako sam počeo pomagati Chenu u narudžbama i napunio police paštetama i vegetom.

Bio sam na miru s culchiejima. Bio sam na miru s knackerima. „Nikad nas ne nazivaj knackerima, stari moj,“ bio je Finn dobre volje tog jutra, „mi smo travellersi, i želimo da nas tako zovu.“ Finn je upravo bio dobio novac od socijalne pomoći i radio veliku kupovinu u malom dućanu. Hrana za mjesec dana, cigarete, nekoliko boca vina, igračka za svako od njegovo šestero djece. Račun od 200 eura. Stari Archijev savjet mi prostruji glavom: nikada ne pitaj travellera da li plaća kreditnom karticom. Oni plaćaju gotovinom.

Ili konjima.

Finn me je pozvao na piće te večeri. Nisam htio ići, jer se ne zna kako će ta noć završiti, a drugi dan sam trebao raditi ujutro. Ali Irskog Ciganina se ne odbija.

Sjeo sam za šank uz Finna, upoznao me je s tipom svjetlozelenih očiju, pravi traveller, iz Wexforda. Puno pića, grljenja, tapšanja po ramenu, učenja napjeva i „Pravi si, čovječe“. I jedan paketić koji skliznu u moj džep. Zbog mutual respecta.

Sjećam se glavinjanja po uličicama, riganja na travnjacima i nesvjestice na kanalu. Problemi su se pojavili drugo jutro. Ono koje sam trebao biti na poslu.

Chen me je zvao, poslije mi je rekao, valjda dvadeset puta. Mobitel mi se ugasio od vlage. Dovukao sam se do dućana oko devet, zarigan, blatnjav i razbarušen, krvavih očiju. Na nesreću, Declan je bio tamo. Irski gazda. Baš danas.

Pozvao me je u ured iza dućana.

„Slušaj, ovo ne mogu tolerirati. Dobar si dečko, dobar si radnik. I poštujem činjenicu da izađeš van i popiješ piće.“ Naravno da poštuješ, stari irski jarče, pomislih.

„Ali ne možeš barem ne javiti se da nećeš doći na posao. Za takve stvari dajem P-45, i više sreće na drugom radnom mjestu.“

Ubacio sam mozak u prvu brzinu. Da vidimo kakvog si kova. Uletio sam u ponizno-naivni modus:
„Gospodine Declan, molim vas da me razumijete. Vi znate da ima svakakvog svijeta ovdje. Neki travellersi su me zvali na piće, da sam odbio lako sam mogao dobiti batina.“
„Što? Pio si s Ciganima?“
Aha, zagrizao je.
„Da. Iz Wexforda ili Waterforda, ne sjećam se...I u jednom su trenutku počeli pričati između sebe, a ja sam rekao 'wow, dečki, vi to pričate irski?' A jedan je rekao: 'ne prijatelju, nije to irski. To je Gammon.' A ja...“
Declan skoči u stolici, mrke formalnosti je nestalo, znao sam da je zagrizao do kraja.
Gammon? Misliš shelta? Ja sam ga u pedeset godina čuo dvaput!“
„Ja sam ga čuo prvi puta, i bizaran je. Naučili su me kako reći –“
„Učili su te? To je njihov tajni jezik!“
„...neke fraze. Ne sjećam se, sve sam zaboravio. Osim...Turri us you're nijesh sharrig for the gammy eyniks we greydied.
Nasmijao se. „I što to znači?“
Dobro, prodao sam ti priču da imam radnu dozvolu jer studiram, hajde da to još malo proguramo. „Govorite li irski, gospodine Declan?“
Isprsio se. „Govorim. Moja majka je iz Gaeltachta.“
„E, dobro. Pa... Agus maith dúinn ár bhfiacha.“
Ponovo je raširio oči. „Učili su te Oče naš? Na shelti?“
„Pa tako su mi rekli. Valjda. Da.“
Šutio je neko vrijeme.
„Dobro, dobro. Odi doma, odmori se, Zhang će te zamijeniti danas. Nemoj da se više ponovi.“

Kasnije su ljudi pričali da su vidjeli dvojicu kako jašu rano ujutro. Milijunski grad s prometnim gužvama. A oni jašu konje bez sedla.

Bez sedla.

Kako si ono bio rekao, Archie? „Vjeruj mi, radije bi vidio travellerovu šaku u svom želucu nego njegovu nažuljanu guzicu.“


(srpanj 2012.)

1 komentar:

Unknown kaže...

Ne znam zašto, ali ti još uvijek vjerujem...