Kako sam postao middleman (I. dio - Mutual Respect)


Chen mi se svidio otprve; kad s novim kolegom možete izići na cugu nakon prvog dana na novome poslu, znate da je netko s kim se može popričati.

„Mulligan? Jesi li čuo za Mulligana?“ Chen udari šakom po vlastitom dlanu kao da mlati nekoga.
„Ne. Čuo sam za Malonea da operira ovdje na sjeveru, samo nešto istočnije, u Mallahideu."
„Onda znaš kakvi su ti ljudi. Samo Mallone je sitna riba. Ovdje je Mulligan glavna faca. Bandi ima tridesetak, a svi se boje njega. Sva razvaljivanja dućana, promet drogom, tučnjave na ulici, gnjavaže djevojaka na ulici, priča se da on ima prste u svemu. Samo da znaš“.
„Okej, zašto mi to pričaš? Kakve to ima veze sa mnom? S nama?“

Chen povuče dim smrdljive Honghe, cugne pivo i pogleda me.
„Prijatelju, bit ću iskren. Dobio si posao jer dobro pričaš engleski i jer imaš prethodnog iskustva. Ali ti si radio na južnoj strani grada. Mirne bube. Ovdje je drugačije. Ovo je Phibsboro. Odavdje od Drumcondre do Finglasa ne želiš šetati noću.“

Nastavio je neko vrijeme u tom stilu. Kinezi su prepredeni, prave se da ništa ne razumiju. Ali razumiju sve, i imaju svoje kanale. Uz dvije cuge i ljubopitivu radoznalost, kočoperit će se znanjem koje posjeduju – to je valjda ostatak tisućugodišnje mudrosti. Chen je imao odriješene ruke u svakom pogledu – pravi gazda, Declan, rijetko je navraćao u svoj irski dućančić; imao je jedan ugodniji i unosniji ispred marine na južnoj strani grada, za bogatu klijentelu s jahtama.

Chen je, kao i svaki Kinez, tretirao dućan kao svoju kuću, a radnike kao obitelj. Gdje je obitelj, tu su i pravila. I briga. Osjetio sam više između redaka da me želi upozoriti na neke stvari. Samo nije znao da te stvari već znam. U Dublinu se ne možete nositi s razbijačima u dućanu tako da nazovete policiju. Jer su ti razbijači Irci, i gardai su na njihovoj strani.

„Iskreno, mislim da nećeš izdržati ni mjesec dana. Čekaj samo prvu frku u subotu navečer.“

Nisam mu rekao da frka koju ću dočekati nije moja prva. Imali smo ih na jugu. Južna strana grada. Drugi ljudi, drugi naglasak, ali ista alkoholna euforija.
Mi imigranti, Kinezi i Poljaci smo naselili dućane. Irci su u dućanima radili rijetko. Zato su bili dragocjeni. Ne zbog radnog učinka, već zbog savjeta što učiniti kad se desi frka i kad u dućanu započne pravi banjaxing. Blažen bio zbog toga, Archie. Mutual respect, to je jedino bitno, zapamti, govorio je. Mutal respect. Gradiš ga, ciglu po ciglu.

Chenu je, primjetio sam, bilo stalo. Radio je jutarnju smjenu i bio slobodan u subotu, ali je nažvrljao svoje ime na stupac subotnje šihte. Htio je imati novajliju na oku.

Frka je došla u vidu lokalnog razbijača kojemu sam zaboravio ime, iako je bilo ispisano zlatnim slovima na lančiću ispod trenerke. Volio je zaviriti u bočicu, gdjekad u alkoholnu, ali češće u metadonsku.

„Kurvini sinovi“, letjela je jedna polica u dućanu, „pičke proklete“, letio je red Pringlesa koja sam slagao cijelo popodne, „kosti ću vam polomiti“, nikome određeno.

Ispod blagajne je bio prekidač sa alarmom. Koji automatski zove policiju. I kojeg se nikad ne stišće. Ne ako želite mutual respect. Ili zadržati posao dulje od mjesec dana.

Udahnuo sam, pripremio najbolji dublinski naglasak što sam mogao, maknuo pult i izišao među razbucane čipseve.

„SLUŠAJ ME. Upravo sam zvao policiju. I onda sam opozvao policiju. Neću ih zaustaviti drugi put. Urazumi se, čovječe.“

Ili će upaliti, ili neće. Ako upali, to ćete osjetiti na svojim ramenima. Jedino Irci vam mogu u jednom trenutku euforično prijetiti šakama i smrću, a u drugome vas grliti, tapšati po ramenima i plakati.

Oprosti stari...tapš-tapš. ...život mi je sjeban...tapš-tapš. Dobar si ti dečko, kužim ja, tapš-tapš. Tapš-tapš i ja njemu. Irski su zagrljaji kratki, bučni i trzavi. Izišao je iz dućana pozdravivši, s palcem gore.

Zaradio sam jednu ciglu u mutual respectu. Dvije, zapravo. Chen je stajao u kutu dućana s olovnom cijevi u rukama, smješkajući se.
Bitka je gotova. Žrtvovani Pringlesi su ležali na bojnom polju. Sa izuzetkom onih nekoliko koje je pijani rmpalija u pokajanju vratio na policu.

Konjica je ušla u dućan s dva sata zakašnjenja, vrteći pendrekom.
„Primili smo dojavu. Imate li kakvih problema?“
„Ne, sve je okej. Sredili smo stvar, bez brige.“
„Okej, super. Bok.“ Palac gore i odoše. Kakva zemlja. Valjda su i oni znali da smetaju reputaciji i sigurnosti dućana.

(lipanj 2012.)

1 komentar:

Alen Kapidzic kaže...

Baš si me kupio. :-)

Idem vidjeti drugi dio.