Kako sam postao middleman (V. dio - Pride)





Budalo. Budalo. Naivna budalo.

Nije problem u tome da što više životnog iskustva i mudrosti stječete, to manje znate. Problem je u trenucima samospoznaje kad se plimni val iskustva obruši na vas, i ošamari vas spoznajom da ste naivčina. Nema većeg ogoljenja.

Što si izgradio? Ovo nije tvoj svijet.

Nije me bilo strah posredništva i kontakta s neuračunljivim ljudima. Strah se javio kasnije. Strah od spoznaje da je period (priznaj si, glupane) dok si bio sitni posrednik bio najljepši period tvog života.

Cigle mutual respect-a su se pretvorile u igraće karte, a potom se kula srušila. Počeo sam misliti da razumijem te ljude. Počeo sam se osjećati polu-Ircem, i misilo da razumijem apstraktne dodire njihovog ponosa.

Možda i nema drugačijeg ponosa u ljudima od ponosa da si upravo ono što jesi.

To je sve u meni umrlo onog dana kad sam vidio smrt.

Vidio sam smrt i prije. I u vlastitoj zemlji, i na pločnicima Dublina, u magmi prolivenog piva i krvi. Nikome ništa. Ali ovaj sam put vidio umiranje.

Tog ponedjeljka, pijanac je ležao na cesti prekoputa našeg dućana. Starac. Pijana tijela su ležala po pločnicima gotovo jednom tjedno. Ovaj je ležao ispred izloga papirnice, na dvadesetak metara od našeg ulaza. Ponekad jednostavno znate da je situacija  ozbiljnija od alkoholne nesvjestice i promrzlosti. Osjetite u sebi spoznaju kad vidite čovjeka skvrčenih udova koji leži u neprirodnoj pozi, na rubu velikog skoka.

Ne bi li netko trebao zvati nekoga? Pružiti prvu pomoć, nešto?

Oko sedam ujutro, dobrih sat vremena po otvaranju dućana, neki Kinez je trčao prema starcu sa šalicom čaja u ruci i sendvičem. Gledao sam scenu preko puta ceste kroz staklo. Nikava reakcija osim spazmičnih ruku. Ljudi su prolazili. Dvije ili tri mušterije su promrmljale komentar.

Jebeš ovo. Uzeo sam telefon, nazvao policiju, bolnicu St. James, čak i Dublin Fire Brigade. Tri poziva. Sat vremena kasnije, starac je i dalje ležao, ali se nije više micao. Vatrogasci su stigli prvi, jedan sat prekasno.

Umro mi je pred očima dok sam prodavao prokleti čips.

„Za kog vraga mu netko nije pomogao?“,  pitao sam Johna, uvijek raspoloženog za razgovor. Razmijenili smo rečenice u nekom grču nelagode, ja birano, da ga ne uvrijedim, ne Johne, nemoj me krivo shvatiti, ja znam da Irci imaju veliko srce i spremni su pomoći, ne treba mi to nitko dokazivati, i zato se pitam zašto. John, kao u nekom vakuumu mimo mojih ušiju, priča o nacionalnom ponosu. To je samo još jedan stari Irac, tako živimo i tako umiremo. Neka priroda učini svoje.

Ne. Ne, ne, ne. Johne, nisi glup. Pričao si mi o nogometnim navijačima, rekao si da ljudi Balkana mogu popiti koliko i Irci. Jebeš i frulice i ples i pivo.

Ne piju Irci, Johne. Svi piju. Cijeli svijet.

Tisuće ljudi umire od ratova, gladi i koječega. Tisuće ljudi umire zbog posljedica ponosa koji se mogao izbjeći. Toga nema u statistikama.

Ostao sam sam u dućanu. Na velikoj naljepnici koja je reklamirala cigarete je bila široka reflektirajuća površina, služila nam je kao ogledalo.

Pogledao sam svoje lice i po prvi puta za pultom progovorio hrvatski, glasno.

„Vrijeme je da ideš kući.“


Znao sam da mi je ostala još nekakva točka na i. I znao sam da će se desiti vrlo brzo.






(srpanj 2012.)

3 komentara:

Enver Krivac kaže...

Sinne Fianna Fáil
A tá fé gheall ag Éirinn,
buion dár slua
Thar toinn do ráinig chugainn,
Fé mhóid bheith saor.

i eto dok se pravim da znam i razumijem irsku dušu kopipejstajući stihove 'vojničke pjesme', moram ti iskreno reći da mi je ovo jako jako zanimljivo i da bi volio čitat još. pogotovo ako osim tako živopisnih, skroz filmskih likova iz dablinskog dućkasa, saznamo još više i o hrvatskom prodavaču. dogodilo se tebi gore svašta još innit? :)
samo naprijed, paddy!!!
i zajebi 'kako sam postao middleman' naslov. 'mutual respect'... to je naslov. a možda i nije. u ovoj točki u vremenu to nije ni bitno. još, još, još! i walk through the walls, i float down the liffey.................and i'm not here.

Moris Mateljan kaže...

Da, dogodilo se gore svašta. Ne znate ni desetinu priče. Otom potom.

Unknown kaže...

Misliš da je umiranje? Da je smrt? Da je naivnost? Meni izgleda kao samoća, ali nije ni važno što je. Bitno je da lupa u trbuh.

p.s. Definitivno "Mutual respect" za naslov.