Jeste li vidjeli ženama oči?

Vidio sam mladića od niti dvadeset. Ušao je u autobus, kozja bradica, kosa ošišana na milimetar.

Ponekad, kad vidite takvog mladog čovjeka, jednostavno znate da je koliko jučer još, ili prije četiri dana, imao dugu kosu. Nisu sve ošišane glave iste. Neki imaju kosu dužine milimetra; ali znate da su imali kosu dugu do ramena. Nekako znate. Da li po držanju, po trzanju glave, po rockerskoj kožnoj jakni, po pogledu. Ne znam. Ali osjećam. I suosjećam. Jer sam više nego jednom bio u takvoj situaciji.

I odem kući sretan, jer sam spoznao sitnu mudrost koju svatko može iskusiti, ali nitko objasniti, a opet ako nekome budem pričao o tome, znati će odmah u čemu je stvar.

I pitam se kad ću ponovo steći takvu spoznaju niotkuda, spoznaju koja nas okružuje, ljudi je ne definiraju ali svatko je osjeti.

Spoznaja je došla sa zimom, i to s onim najhladnijim tjednom u godini. Onim tjednom kad mediji najavljuju blokade prometnica, kolapse zimskih službi,  preporučuju ljudima da ostanu kući i govore o nezapamćenom valu hladnoće. Svake godine.

Hladno je. Čekam autobus na stanici, a snijeg pada toliko jako da ljudi dijele gotovo polu-ratno uzbuđenje. Nevolja ih zbližava, svi žele čuti glasine, prepričati zgodu, komentirati situaciju. Kažu da je linija ta-i-ta javnog gradskog prijevoza blokirana zbog snijega i da bi se, ako ovako nastavi, noćas moglo desiti to-i-to.

Čekam pod plastičnom zavjetrinom. Snijeg pada u krpama, u tišini, svi kao da imaju neko poštovanje prema tome; muškarci u kaputima, frankenštajnovskim koracima, neki stoički, neki mrzovoljno, glume čeličenje. Vječito zimom rječito šute.

Žene na stanici.

Žene su najljepše u tom tjednu u godini kad stegne zima. Netko možda iščekuje ljeto i kratke suknje, ali ciča zima čini od žena predivna stvorenja, koja stoje ukipljene, blijede i rumene na stanici, isparava im dah preko šala, a oči su im šire nego ikad prije. Jeste li vidjeli ženama oči? Kao da je sva naivnost djece prešla u promjer, svaka od njih razrogačenih očiju, šminke nemaju i ljepše su nego ikad.

Netko voli ženstvene žene, netko muškobanjaste. Netko voli brižljivo skockane žene u toaleti, netko žene u muškoj, dva broja prevelikoj košulji, jutro nakon što su vodili ljubav s njima.

Ja volim oči široke poput ciklone, dok šminka kopni na hladnoći, a led steže.

U neobuzdanoj mašti, u snu, u groznici, muškarci su štošta plastičnoga – kipar bi ih izrazio kao uglate objekte, kao stamene likove, kao masivne skretničare, zadrte voćke koje se tvrdoglavo drže korijena, kao cijevi oružja ili klipove turbomotora; najčešće kao nešto falusoidno.

Ali na ciči zimi, muška esencija oblikovana u plastiku postaje deka, topla, čupava i s kariranim uzorkom, omata žene cijelom dužinom. Osim očiju, čiju širinu ne žele nikad otopljenu.