Prozni prvijenac „Kosa posvuda“ Tee Tulić je...
...kolekcija minijaturnih bombonijera. U 140 stranica je otprilike isto toliko i poglavlja, ili ako hoćete, zasebnih priča. Nazovite ih crticama, nazovite ih pjesma u prozi, upotrijebite termin flash-fiction, štogod. Većina njih ima jedva deset redaka.
Te bombonijere su rađene od vrlo, vrlo gorke čokolade. Klize kroz grlo vrlo glatko, ali dok se tope, ništa im ne ublažuje žuki okus.
Ovdje prestajem s tom usporedbom, jer ću u protivnom trivijalizirati knjigu.
Da pojasnim. Ove minijature, ove slike introspekcije su poglavlja jednog romana koji ponire u groznu, intimnu temu: bolest majke, praćenje deterioracije njezina zdravlja i naposljetku, smrt.
Teško mi je hvatati se u koštac s riječima da bih napisao ovu recenziju i prenio ono što zapravo želim reći. Dokaz više da je „Kosa posvuda“ veliki roman velikog autora.
Pst-pst između redaka, za slučaj da vas grize crv sumnje: da li je ovaj autoričin prvijenac „početnička sreća“ ili je riječ o autoru koji će nas iznova oduševljavati? To vam postane jasno onog trenutka kad počnete čitati knjigu, ali za vas nevjerne Tome, evo jedne vjestice: između izdavanja knjige (lipanj 2011.) do danas (godinu dana kasnije), Tea Tulić je čitala svoje nove prozne uratke na izvjesnim književnim okupljanjima, i nije nimalo podbacila u svojoj literarnoj snazi.
Spomenut ću i Teinu komponentu humora; to je opservacija iz gotovo naivno-infantilne perspektive koja siječe čega god se dotakne, od društva, međuodnosa, mišljenja, ne štedjeći ni autoricu samu.
Ta naizgled infantilna komponenta je bitan nositelj. Britke, jednostavne rečenice stvaraju efekt kakav jezična ornamentika ne bi mogla postići. Autorica se često osvrće na vlastito djetinjstvo; gradacijom kroz fabulu naivnost se topi, ali konciznost izraza ostaje – pretače se u opservacije koje ubadaju duboko u iskustvenu sferu čitatelja.
Ovakav način pisanja povremeno meandrira u poetske dosege. S obzirom da sam ljubitelj poezije, moram izdvojiti „Zaručnika“, koji bi s lakoćom mogao stajati uz bok najljepšim pjesma u prozi koje je čovječanstvo dobilo. Još jedan takav vrhunac knjige je sam klimaks, („Bosonogi“) – priznajem da sam strahovao kako će neizbježni, prijelomni trenutak knjige biti riješen, no izveden je bez patetike, implicitno, s gotovo kinematičnom ljepotom u svojoj gorčini.
Gorenavedeni pasus zaista nije floskula. Potpisnik ovih redaka je sklopio površno poznanstvo s autoricom, ima njezinu posvetu u knjizi, i zbog toga se osjeća kao klipan. Nestvarno je. Ovo je djelo u rangu jednog Andrića, Borgesa ili Tagorea.
(lipanj 2012.)
Nema komentara:
Objavi komentar