R E B R A





Polugol i nasapunjan, Danko je istrčao u dvorište čim je čuo Luciju kako vrišti.

Vrisak je uzbunio cijelu Strmicu i pol Trsata, to nije običan vrisak – to je dodir najgore noćne more grotesknim nožem u najdublje strahove što Luciji cijepa glasnice pa ona gura prste u usta i raskrvavljuje ih, ali to ne pomaže. Baš čudno, pomisli Danko. Njegova je mlada supruga inače tako krhka, a on, muškarac i zaštitnik, ne može joj izvaditi šake iz usta i osloboditi tijelo grča; toliko je snage u užasu. On je grli, nuna, viče, pita što se kog vraga desilo. Potom pogleda tamo gdje su gledale Lucijine izbezumljene oči.


Na neki je način to bilo smiješno, mislio je kasnije; nisu više bili svjesni ni kuće, ni vrta kojeg je Lucija okopavala, ni voćki, ni cvrkuta ptica. Samo taj humak u kutu vrta i taj poderani crni najlon, i rebra što štrče iz zemlje, ruka, napola otvorena usta, zubi, nešto slijepljeno među njima, i meso, može li meso biti tako crno? I kako se to drži za kosti, kao mokra vlakna konopca? Umalo da se nije histerično nasmijao, u trenutku nestane cvrkut ptica, samo čuješ zujanje roja zelenih muha. I taj smrad, o Bože! Kao da je kubikaža zračnog prostora vrta nestala i ostavila samo tunel gustog smrada između njih i leša. Bljuvotinom je poškropio i sebe i zagrljenu Luciju, smrdljivi i zagrljeni teturaju unazad, zapinju – baš glupo – o motiku koju je ispustila. Lucija više ne vrišti, nego krklja, glasnice su je izdale. Postaje svjestan povika uz ogradu gdje su se skupili susjedi.


Poslije se nije sjećao kako je policijskom inspektoru odgovarao na pitanja, nije se sjećao zapisnika, nije se sjećao ničijih riječi, ni nevjerice niti utjehe, samo je u kutku mozga pohranio zvuk Lucijina prelaska iz stanja šoka u tihe jecaje, i tad je shvatio da će biti dobro.

"Zagrli me, molim te", rekla je kroz suze kad su ostali sami. Gotovo da to i nije trebala reći, sad kad je užas prošao, zagrlit će je, naravno. Naravno da hoće.

Samo, nije to učinio, ne odmah. Mozgom mu prostruji slika mrtvačkih kola i službenika koji su odnosili umotano tijelo; okrenuo je leđa da ih ne gleda, pa ipak je čuo, ipak je osjetio kako ono tijelo prolazi mimo njega, kako mu ona rebra grebu po leđima poput usijanih prstiju, zauvijek ostavljajući ožiljke.

"Danko, zašto stojiš, zagrli me, molim te", ponovit će ona promuklim glasom dok joj se ramena tresu a suze kapaju u čaj koji se hladi na stolu. Danko samo stoji, nesiguran, jer ako obujmi rukom Lucijina leđa, ona će prokleta rebra kroz njega plaziti prema njezinim leđima da tamo zauvijek ostanu. Danko pruža ruku prema njenim lopaticama i vidi kroz vlastitu kožu, vidi tetive i mišiće spojene s kostima, vidi ruku koja joj grli i steže rame, vene na šakama koje Lucija u postelji voli nježno dodirivati, a koje će, sada zna, izgubiti se u gnusnoj crnoj magmi jednog izvjesnog dana. Shvaća, to je to; ako se sada strese, ako ga prođu srsi, to će biti potvrda da i njih to čeka, njega, nju, poželjet ćeš se sakriti, mislio je, otrčati natrag u majčin stan, Lucija, samo što dalje od ovog vrta...ali ne možemo pobjeći, to je u nama, osjećaš li i ti gvalju gorčine kako se skuplja u grlu; sasvim sigurno je crna.


(listopad 2011.)