Ja u svojoj ljušturi, savršenoj, opravdanoj od strane vlastite vlasti, mamim podsmjehe djece u prolazu. Djece: bistre, zdrave, bezobrazne. Svakim danom sve mlađa i posprdnija, bez ijedne otvorene carine za projekciju mojih stavova. Strah me je dana kad će se mladost rugalica osmjeliti do te mjere da će moje vlastito sjeme dati pečat poruzi za mene nepromijenjenoga, i kako ću pogledati onda u lice udaljeno prst od mojega: bit će objelodanjena moja slikovitost i uzaludnost, a ja star i tobože-iskusan ću stajati gol, kao uhvaćen u laži.
(studeni 2001.)
Nema komentara:
Objavi komentar