Zvala se Rina. Imala je neko mađarsko prezime, završavalo je na –elez. Možda se krivo sjećam. Možda je prezime bilo talijansko. Ispod porculanskog portreta s lijepom djevojkom nazirala se godina.
Volim šetati po starim grobljima. Groblja su kruna gradskih parkova i mjesto gdje se mogu opustiti. Meditacija i filozofske misli. Skulpture zaspalih Vestalki.
Kad često šećete velikim grobljem, neizbježno je uočiti promjene. Ovaj put je mramorna ploča pukla, raspolovila se i razbila stari truli sanduk koji je ležao nisko, u razini mojih stopala.
Stajao sam tako minutu. I otišao. Sjećam se svojih misli, ali ne i putanje vlastitih nogu.
Oprosti, Rina. Tek poslije sam shvatio da zurim u golu ženu.
(lipanj 2012.)
Nema komentara:
Objavi komentar