Tu ti je panj. I sjekira. Izvoli. Izgubit ćeš prst po vlastitom izboru. Ili nju. Izbor je tvoj.
Radije bih ostao bez prsta.
Što god mi život donio, neću zaboraviti nju. Smiješno je to; takav jedan auto se može na tržištu naći za petsto eura, možda i manje s obzirom na stanje u kojem je sada. Ipak bih radije ostao bez prsta. Previše toga smo zajedno prošli.
Sjećam se dana kad je Ana plakala. I ona je očito voljela taj auto. Voljela je sve što su ona i njen dragi radili u njemu. Dok on nije odlučio da ga proda. Meni. Od tog dana pa do danas prošlo je više desetaka tisuća kilometara i mnogo smeća na podu kabine, upotrebljenih kondoma, čikova, tuđih knjiga, potpisanih; ulagivanja policiji, i nevjerojatan broj CD-a.
Ne mogu ni opisati koliko i kakve kilometre ceste smo progutali zajedno. Nazvao sam ju Maybellenne po starom hitu Chucka Berryja u kojem on u staroj krntiji ganja super mačku u Cadillacu. A Maybellenne jest stara krntija. Baš dosljedno.
Mislim da ju ne bih mijenjao ni za Rolls.
Sretan sam kad je ovakav zimski dan; svijetao, suh, sivoplav. Ona zadovoljno reži na tri i pol tisuće okretaja. Idemo kuda ona hoće; najčešće u planine, prema nekakvom vidikovcu.
***
Maybelenne nikad nije ljubomorna. Ni kad ju bespoštedno naganjam po kamenju, ni kad me nije briga za njezin prednji branik koji se klima, ni kad ju izgrebem, a bome ni ako dijelim prednji sic, iako škripi. Ta sirova metalna ljubav. Jednog dana – možda – doći će drugi auto kao član moje obitelji, i on će isto imati neko ime, duboko u sanjarenju, duboko u mojoj simbolici, duboko u onome što nisam postao. Ali za sada Maybelenne je tu; ne žalimo se ni ona ni ja.
Svaki je auto zaslužio odraditi svoju tvornicu snova bolje no što taj jedan Hollywood može učiniti za nas. Jer mi smo ti koji točno znamo koju vrstu filma želimo gledati.
(siječanj 2012.)
Nema komentara:
Objavi komentar