Dijete s kornjačom u kišno popodne Mediterana. Možda Lisabon. Vijek će provesti gledajući ove stepenice što vode na pučinu; ove ljude kojima su smežurana lica jednako kao i voćke koje prodaju. Dijete nije briga za preširoke hlače od samta što oderao je klin ulašten od ruku stotinu djece prije njega. Na pločniku, nakon kiše, igrat će se kornjačom u lokvi.
Čovjek, sad odrastao, gleda iste ulice koje su postale male i tuđe bez povika zabrinute majke. Kupuje voćke ni upola slatke kao nekad. Što bi dao da potrči praćen pljuskom kletvi sa smežuranih usana za ukradenu jabuku, svejednako gledajući ove stepenice za pučinu što pratit će ga sve dok smežuranost ne dopre i do njegova lica i šake se ne ospu staračkim pjegama; šake koje su stotinu puta opisale tu istu pučinu sa stepenica i pratile kako se njegovi dojmovi mijenjaju kroz godine. Šake koje u staračkoj drhtavosti i dalje hrane kornjaču.
(listopad 2011.)
Nema komentara:
Objavi komentar