Od djece do mladih: riznica naše (baš naše) kontrakulture (mali ljetni esej)

Cavalino, cavalino, qui xe reste...QUA?

Cavalino se jednim l, po fjumanski, molit ću lijepo.

Mlatili smo tako jedni drugima po leđima, određujući tko će biti lopov a tko policajac. Imali smo zidove naših soba ukrašene posterima Duran Durana i Eurythmicsa, imali smo fudbalerske repove i tenisice kričavih boja. Svatko od nas u razredu, bez obzira odakle je došao, bez obzira na nacionalnu pripadnost (kao da smo išta znali o tome onda) znao je taj magični tekst, čak i ako nije znao što te riječi znače, taj ritual potreban da bi igra dobila zamah.

Neke usmene predaje najbolje preživljavaju u dječjoj igri. Bez obzira koliko stanovnika Rijeke danas ne zna talijanski osim onog Forza Fiume, bez obzira na to koliko je bila (i ostala) stanjena zajednica talijana u Rijeci, svi smo znali tekst.

Jedna generacija, zapravo, gotovo dvije –  je prešutila zvuk dječjeg igrališta: ratna i poslijeratna generacija koja je napravila desetogodišnju pauzu. Pa ipak, iako se vrijeme promijenilo, iako je u živote uplivao Internet, došao je dan kad sam s ulice ponovo čuo psepzepsdepšeSTO! sjeko-reko!  tko se nije skrio magarac je bio, ja idem! Samo je nedostajala titova točka. Otkud im to, ako jedna generacija djece na igralištu nije prenijela drugoj? Možda im je pokazao neki dobrohotni roditelj.

Gotovo istovremeno, počeo sam viđati pločnike išarene kredom za školice, jedan, dva, tričetiri...i na kraju nebo. Isto sam vidio na pločnicima Dublina, osim što je nebo pisalo na engleskom. Igra se od Pittsburgha do Vladivostoka, ustanovio sam kasnije.

Dječja usmena predaja je jaka stvar. Prostorno i vremenski. Sjetio sam se i janjine, gdje preskačete prijateljeva leđa, izvikujući janjine, kupusa i slanine, ovako se budale jaše, ovako se tijesto mjesi i slično, točno određenim redom.

To mi je zapravo palo napamet jer ovih dana vidjeh najavu za izvedbu „Pokojnika“ doajena srpske komediografije Branislava Nušića, u izvedbi teatra Ulysses. I namah sam se sjetio Nušićeve Autobigrafije u kojoj opisuje svoje djetinjstvo u obrenovićevskoj Srbiji, kako je s prijateljima igrao mete, robova i jenidžajes, igre koje su, veli Nušić, na ovim prostorima ostale nakon Turaka. Dok bi preskakali u igri jedno drugo, uzvikivali bi ušur, topidušur, bija, baja, buf ! Besmislica? Bija, baja, buf  je poslije našlo put do dječjim brojalica. Tko zna koliko dugu i bogatu povijest ima savarakatini ?

Prvi puta sam postao svjestan kompleksnosti dječjih igara još poodavno. Imao sam jedanaest godina, a Vedrana, kćer ondašnje djevojke mog oca, imala je sedam. U njezinoj sobici, pokazala mi je sve pokrete u igri koju zovu lastik, lastiš ili kako već. (Pokazali smo jedno drugome još štošta, ali u ovo osjetljivo doba neću o tome.)

„Ovo je riječki“, govorila je spretno preskačući lastiku, „a ovo je zagrebački.“ Pokazala mi je još neke varijacije, sjećam se da je među njima bila i tršćanska.

Taj mikrokosmos dječje igre je ogroman, i uopće nije mikrokosmos. Sociolozi, zaslužili iste jednu dobru glavobolju.

Djeca. Ali što je sa svijetom onih kojih nisu ni djeca ni odrasli, koji se usuđuju, koji žele mijenjati svijet i još štošta? Što oni „nude“ u ovoj maloj uspavanoj regiji?

Kontrakultura mladih nije nikakva novost. Hipiji, pankeri, metalci. U ovome stoljeću, emo klinci ili hipsteri. Raspoznaju se po stavovima koje imaju, po glazbi koju slušaju, po odjeći koju nose.

Usput budi rečeno, i prezrela voćka koju činim ja, a koja bježi od potpune odraslosti ima svoju kategoriju – tome me je naučio mladi kolega s posla. Radili smo tako u laboratoriju, kad odjednom, potpuno neočekivano za Hrvatski Radio, začu se Balaševićev Slow Motion.

Ana Š. i ja smo naglas otpjevali svaku riječ i svaku notu, blesavo se smješkajući u nostalgičnom blaženstvu. „Ha! Pogledaj ih!“, smijao se mladi kolega F., tek izišao iz srednje škole, „Tridesetogodišnjaci!“

Tridesetogodišnjaci. Počašćen sam, dragi F. Pravo malo otkrivenje iz usta nekoga tko sluša Thompsona  i cajke. Ta kategorija nije postojala dok sam bio klinac. Ili si odrastao, ili nisi.

Ali, skrenuo sam s teme. Što mladi nude danas, što je njihova riznica?

Ne mislim na dečke koje voze skejt. Ne mislim na sprejanje grafita. Ne mislim na moje vršnjake koji su prostrli kartone na ulici i plesali breakdance. Mladi Afroamerikanci New Yorka su se okupili na ulici i započeli dvoboj uličnom poezijom. Bacali su rime repajući. Ali što je autentično naše, kontrakulturalno, specifično, nešto čime se odrasli ne bave?

Ne mislim ni na slušanje narodnjaka. To jest fenomen mladih nove genracije, ali je uvjetovan mnogo većim faktorima – politikom i industrijom. Što je došlo direktno s ceste, neopterećeno svjetskim trendovima?

Odgovora vjerojatno ima mnogo. Ali jedan koji mi je došao pred oči je izniknuo s ljetnim vrućinama. S plažom.

Skakali smo u more. Kako je tko umio. Tko nije znao, skakao bi štreberski, na noge, sa začepljenim nosnicama. Tko bi bio pobornik atletskih pravila, skakao bi ispravno, ispruženih ruku i tijela, prijelome i salto.

Klinci skaču i danas. Ako skaču ispred djevojaka, čine to hrabrije. Skaču hrvatski freestyle – to ne bi prošlo ni pred jednim olimpijskim odborom, ali stil je tu. Skaču pance, bombe i lastavice. Regije imaju svoje stilove. Vjerujem da to nije ekskluzivno hrvatski fenomen – klinci skaču i u Vojvodini, u rijeke i bazene. Jednako srčano, ali stil je drugačiji.

Različite grupe su imale različite stilove. Cigani su skakali srčano i kočoperno. Bosanci su skakali „japanski“, imitirajući poteze borilačkih vještina.

Slijedeći put kad skočite, skočite torpedo visoko u zrak, izvijte tijelo kao da ste u diskoteci, ulovite jednom rukom vrat, drugom potkoljenicu tik iznad rista, napravite paždroć, zgrčite ruke i noge prema dolje, u križ, trenutak prije nego dodirnete površinu i dočekajte se na mačku.

Eto vam tradicije i kulture. New York, here we come.





(srpanj 2012.)