Mario

Te ljetne večeri, Mario i ja zajedno smo dahtali, znojili se i stenjali u staroj stražarskoj kućici, zaklonjeni od pogleda drugih vojnika, u tjelesnom klinču koji je – pod okolnostima kakve su već bile – bio apsolutno tajan, pod zakletvama u ime rođenih majki, očeva i koječega. Uostalom, te zakletve su bile samo ona posljednja, gotovo formalna verbalna potvrda da ostaje sve među nama dvojicom – previše smo dobro poznavali jedno drugo i bili bliski u našem čudnom prijateljstvu.

„Ne mogu ja ovo, stari moj“, procijedio je kroz zube, „nemam  snage i strah me je.“

Ni meni nije bilo lako, nikad nisam radio ništa slično, ali uvjeravao sam ga da je to upravo ono što želi, da mora ići do kraja i da se ne mora bojati. Uostalom, sam je dao inicijativu. Iako su, vjerojatno, generacije vojnika prolazile kroz isti unutarnji sukob, možda baš u ovoj istoj kućici. Prostruji mi slika austrougarskih vojnika u šinjelima, dvojice brkatih koji jedva natucaju zajednički jezik; talijanskih vojnika s perjanicama, mršavih jugoslavenskih novaka naivnih lica.

Znoj se cijedio kroz neudobnu vojnu odoru, smrdili smo podjednako.

„Moramo požuriti, ubrzo će prozivka“,  rekao sam skrivajući napetost.
„Imamo cijelih sat vremena. Ne moramo žuriti.“
„Za sat vremena možda nećemo biti gotovi.“
„Ne spominji mi to. Bit ćemo.“

Izmjenjivali smo poteze agonije; na meni je bio red. Prišao sam mu s leđa, obgrlio ga i tijesno se pripio uz njegova leđa. Uzeo sam mu ruku vlastitim rukama, gotovo prekomjerno nježno, kao da nadoknađujem zbog grubosti koja će uslijediti. Novi udari znoja zaparali su nozdrve. Imaju li kiseli znojevi nervoze, straha i vrućine različitu pH vrijednost?
Digao sam mu ruku visoko. Šutio je, ali disanje mu je nadglasalo zrikavce u noći.

U meni ponovo bukne kočnica, negacija, gađenje i razlije se iz utrobe po udovima. Lomio sam zvijer u sebi istom količinom boli koju sam se spremao zadati, kao da sam bicikl kojemu je u vožnji pao lanac dok bijesan biciklist na silu i dalje vrti pedale lomeći zupce lančanika ali tjerajući bicikl naprijed.

Moja je ruka obrušila njegovu i ispustila ju u trenutku kad je dosegnula vodoravan položaj. Šaka muklo lupne po betonskom oknu puškarnice. P. Zvuk koji se čuo bio je gotovo uvreda za svu tu frustraciju i pripreme.  p.

Mario prokune, padne na koljena držeći ruku i počne stenjati. Cupkao sam oko njega u nervozi, osjećajući dotad neotkriveno ljudsko osjetilo. Vrlo oštro osjetilo koje govori do koje mjere si drugome tijelu nanio bol i koliko je teška povreda. Bez ikakve dijagnoze.

Lančanik u meni se trzao u osmicama. Zgrabio sam Marija u trenutku dok se nije nadao i svom snagom opalio njegovom šakom po ispustu. Trgnuo se i umjesto rubom šake opalio nadlanicom, dobrano je izgrebavši usput. U boli, iznenađenju i prijekoru, dobio sam šut čizmom u bedro. Nisam se bunio. Očekivao sam to i upisao pod puni aranžman prijateljske usluge koju pružam. Ležali smo tako na zapišanom podu, u polumraku, idiotski se cerekajući i trljali izubijane mišiće.

Drugo jutro ga nije bilo na smotri. „Fraktura metakarpalne kosti“, rekao mi je po povratku iz stacionara. „Idem na kućnu njegu“. Jučer mu je nervoza kvarila odlučnost u glasu, ali sad je ponos nadvladavao nervozu.

Uspjeli smo.



(lipanj 2012.)

4 komentara:

Enver Krivac kaže...
Autor je uklonio komentar.
Enver Krivac kaže...

dobro je. efekt postignut! ono 'p' me razbilo. sve nešto ide ide sa'će a ono samo 'p'... super.

ja hoću nešto što počinje na p... :)

nego, da odgovorim na pitanje. miris znoja ne ovisi o stresu, već samo o konzumiranoj hrani, piću, nikotinu i ostalim unosima. intenzitet znojenja, ispod druge ruke, ovisi o stresu.

Unknown kaže...

Baš sam mislio, evo jedne dobre gej priče, a ono - ništa...

:-)

Lajkam!

Moris Mateljan kaže...

Mogu na kraju dodati rečenicu "I na rastanku smo se cmoknuli" i problem riješen.