Umjetnost obmane (ulomak)

tiiiii ni nu ni

Zastenjao je. Mmmh. O, Bože. „O, Bože“ se odnosilo na smrad jastučnice.

tiiiii ni nu ni ni-ni-ni

Smiješan je taj ni-ni-ni, pomislio je. Kao da patuljci plešu i pljesnu  rukama na svaki ni. Zamišljao ih je u klompama i s bradom. Nizozemci.

tiiiii ni nu ni ni-ni-ni, na-na-na, nu-nu-nu

Zvonjava telefona je dosegnula onu točku kad vam postane jasno da osoba s druge strane žice spada među upornije.

Počešao se po glavi. Nema sredine. Ljudi ili odustanu nakon deset sekundi, ili čekaju da se netko javi čitavu minutu. Ponekad telefon umukne taman kad on kaže halo?, ali budimo iskreni, za to je sam kriv.

Tu nu ni nu nuuuu.

Panasonic i dalje uporno animira patuljke. Sijevnulo mu je kroz glavu, mora provjeriti da li je Panasonic nizozemska firma.Mora da jest.1 To je latentno domoljublje nekoga u tvornici. Kako li uopće odlučuju koju će melodiju ugraditi u telefon? Jagma mora da je strašna.

Četvrtinska pauza. Ponovo. Tii ni nu ni..

Do sad je već izbauljao iz sobe, desne papuče nazuvene na lijevu nogu, einsteinovske frizure, lica koje inače izgleda deset godina mlađe, ali ovako rikošetirano od gordijevskih plahti i asimptota apneja mu je savršeno projiciralo unutrašnje stanje duha; bol u kralješcima koja će za deset godina postati stalna pratilja njegova života, zigomatičnih kostiju poput palube broda u nevremenu.

nu nu ni nu nuuuu.

„Moram promijeniti tu melodiju“ i gotovo istovremeno, šamar drugog sloja mozga kojemu je jasno da se to neće desiti. Previše je ta melodija saživljena sa njegovim stanom, kao što svaki stan ima svoj miris. Svi aromatični sprejevi svijeta mogu mu samo promijeniti nijansu, ali ne i boju. Boju domaćeg gulaša i smrdljivih čarapa.

ti ni nu n' bip

Brzi cinični očnjak. Barem nije prestao zvoniti u trenutku dok se javljao na poziv. Taj bip znači praznu bateriju, i više sreće drugi put.
Više sreće drugi put. Da. Uzdahnuo je, stavio telefon na punjenje i pristavio kavu. Kad je popio kavu i razbudio se, provjerio je brojeve dolaznih poziva. Nije ga ljutilo kad bi baterija crknula usred razgovora; ljutio ga je onaj bip trenutak prije nego se telefon ugasi. Zvuči tako cendravo.

Nula četrdeset. Međimurje, Čakovec. Zašto ga zove netko iz Čakovca? Pogrešan broj, drugog objašnjenja nema. Osim ako nije neki neotkriveni, daljnji rođak koji mu ostavlja nasljedstvo. Ali nije. Zvonilo bi mekše i valovitije, a on bi tu mogućnost još manje slutio.

Razmišljao je o tome. I o tome kako bi išamarao sebe i one koje tvrde da možeš dobiti bilo što ako samo dovoljno jako želiš. Mmmf.  Dobre stvari se događaju kad ih najmanje očekuješ. Tom ga je iskustvu naučila njegova intuitivna žlijezda. Ako očekuješ da će ti Airbus prepun putnika pasti na glavu, iskočit će ti krtica iz zemlje.

S druge strane, razmišljao je kroz netom kofeinom prokrčene staze, vrijedi i suprotno, samo u mnogo manjoj mjeri. Ako strastveno želiš Ferrari, dobit ćeš autić na poklon, kao zafrkanciju.
Vjerojatno postoji čitava gradacija koja ne dokazuje ništa. Mi jesmo robovi percepcije, razmišljao je, tako podatni da je ponekad zamišljao sebe kao prepečenog čevapčića među božjim prstima koji cijede mast a čevapčić govori kmeee.2 Kmeee, ponovio je u sebi. Kmeee, zastenjao je na glas, a sa svakim kmeee rastao je njegov prezir i prema ljudima i prema samome sebi. Kmeee, kako je lako ljude zavesti, nedostaje mi samo jedan djelić ingeniozne ideje koja bi mi donijela i slavu i novac i sve bi klizilo kao podmazano, razmišljao je u ushitu,  ali ideja nije došla. Volio je vjerovati da je manje podložan  sugestiji od mase koja ga okružuje; prezirao je konzumente pop-kulture i izbjegavao optičke varke.

Ali nije izbjegavao obmane; i tu je zaista bio umjetnik u svojoj srži.

Njegove obmane nisu hohštaplerstvo; to su neprimjetne skice koje bi bile šarolike da se procijedi kroz ezoterično pojačalo i stvorile sasvim dojmljivu izložbu. Da je novaca, volje i međunarodno slavnih agenata, te bi izložbe bile i slavne; video uraci na YouTube-u bi nakupili preko milijun pregleda, galerije u New Yorku bi bile škropljene bljeskalicama novinarskih fotoaparata a ljudi bi ostali fascinirani onom uskom i oštrom žaokom koja ih bode iako su im mozgovi otupjeli na taj način da im trajanje koncentracije nije duže od igle potrebne da ih fascinira kroz njihove uske endorfinske filtere.

Sjetio se perioda, ne tako davno, Isuse, na jesen će biti deset godina!, dok je svirao u polu-uspješnom indie sastavu koji je imao polu-uspješne nastupe i izdao polu-uspješni album za neovisnog ljubljanskog polu-renomiranog izdavača. Četiri tisuće eura je bio platio za otjelovljenje svojih principa, ne može se sjetiti da li su onda već postojali euri ili je bila riječ o četiri tisuće maraka. Ali taj projekt je ostvario. Devet pjesma na albumu, svaka u prosjeku pet minuta, ukupno trajanje albuma 45:32, tipično. Izborio se uz pomoć tih novaca, album je izašao u tri različite varijante, svaka do u dlaku ista onoj prethodnoj, osim što je jedna varijanta bila kraća za sekundu, druga identična prvobitnoj studijskoj snimci, a treća duža za sekundu. Zašto, pitali su ga. Zbog simbolike, rekao je, troje nas je u bendu, prva verzija je nezamjetno kraća, u prosjeku svaka pjesma za devetinu sekunde, treća verzija obratno.
Basist je visok 182, ja 181, bubnjar točno 180, to je duboka simbolika, ali to se ne primjećuje. Ako netko skuži, super. Možda jednog dana objave u rock-enciklopediji fusnotu o nama. Ako ne, nema veze. Neka bude umjetnost koju ljudi nikad nisu ispercipirali.

Kao i onomad kad je za promociju tog istog albuma poslao trideset CD-a svuda po Rijeci, ali na taj način da čovjek koji bi na planu grada pratio kome su sve poslali CD za presicu bi ustanovio da spojene crte na planu grada čine ime benda, bez obzira što je glavnina tih albuma završila u poštanskim sandučićima nezainteresiranih penzionera.. Od toga se ništa nije izrodilo. Ništa iz rakursa njegovog umjetničkog performansa-obmane; još i danas se rado vidi s onim starim koji je napisao iskrenu recenziju; vidi se da je stari u svojoj mladosti bio pomalo hedonist, ni danas mu piće i filozofija nisu mrski.

Kao i kad bi završio s nekom djevojkom u svojoj sobi, toj istoj sobi u kojoj najčešće smrdi jastučnica; dok bi vodio ljubav nježno bi prstima milovao leđa svojih ljubavnica i kažiprstom ispisivao nevidljiva slova hebrejskog alfabeta po kralješcima. Nijedna nije to primijetila, osim one Zadranke: jel' ti to nešto pišeš po meni?, ali reakcija je bila daleko od pozitivne; mislila je da je lud. Seksa je, istinabog, bilo te večeri, ali daleko od glatkog i opuštenog. Uvijek je tražio simboliku i bio jedno od zrcala za percepiju stvarnosti, ali rezultiralo bi uvijek potpunim ignoriranjem ili, eto, ukočenim seksom. Dok s druge strane ljudi doživljavaju ekstazu ako vide Bogorodicu u maslinovoj grančici. Nakon takve spoznaje, svakome je potreban uzdah.


1 Nije. Razočarao se u popodnevnim satima saznavši da je japanska. Također je saznao da je osnivač Konosuke Matsushita, što je odveć revni softverski cenzor prikazao kao Matsush*ta.
2 Često, u korelaciji sa čevapčićem koji govori kmeee, razmišljao je i o čovjeku koji je upravo ubijen metkom u glavu. Nije to bio neki određeni čovjek; naprosto bilo koji sa TV-a koji  je ostavio trag na njegovoj duši još u djetinjstvu; a koji bi u njemu budio ne užas, tugu ili sažaljenje, već grozničavi bijes, bijes zbog nogu koje se tako glupo batrgaju kad je već metak prosuo mozak tijelu i pretvorio ga u ružičastu maglu. O leševima se može reći štošta, ali prvo i osnovno je to da su glupi.



(lipanj 2012.)

Broj komentara: 6:

L.S. kaže...

Ovo s telefonom na početku...zamišljam te. autobiografski, ful. Ha? :-)
A zašto se zove ulomak? I Maybellene isto. Pošalji mi na mail cjelinu. Voljela bih pročitat.

Enver Krivac kaže...

fan bio, fan ostao.

iako me lagano svrbi uređivački gen (ovo je 99.98 odsto gotovo i savršeno)reći ću samo - đubre jedno vješto.

đubre jer možeš više od onoga za što se izdaješ, a vješto zbog rečenica tipa 'Kako li uopće odlučuju koju će melodiju ugraditi u telefon? Jagma mora da je strašna.'

eksplodiraj više! hindenburg style.

Enver Krivac kaže...

i..?
kad će zbirka, đubre jedno vješto?
:)

Moris Mateljan kaže...

Kad se Vi udostojite, gospodine uredniče. Mislim da je fascikl s nekih 100 kartica teksta upravio na čekanju:)

Enver Krivac kaže...

mislio sam na prozu a ne na ovu super knjigu super poezije koja će izaći ove godine. mislio sam na prozu.

i vidiš... to je tragedija modernog vremena... ti i ja, dva kuhana'n'pečena, bend imamo skupa, pičkalimumaterina, knjigu ću ti urediti i još štošta (lični opism šakama kad te vidim ću ti urediti isto) a dopisujemo se preko interneta! preko interneta, ej!

ljudska rasa zaslužuje propasti zbog ovakvih stvari.

Moris Mateljan kaže...

Spasit ćemo ljudsku rasu ako odemo navečer do grada i popijemo pićence. Javi.